Ulične lampe su obasjavale troje učenika koji su se smijali na sav glas i teturali po popločanoj stazici pored Medičarnice. Dolazili su iz smjera Veprove glave - one neugledne gostionice čiji je vlasnik davno bio u novinama zbog nečeg sumnjivog što je imalo veze s kozama. Veprova glava je bila poznata kao jedino mjesto u Hogsmeadeu u kojem su maloljetnici za dovoljnu svotu novca mogli dobiti alkoholno, zabranjeno im piće. Činilo se da se to troje učenika time itekako okoristilo. Viša djevojka, plave kose, se oslonila na nižu brinetu te ponovno prasnula u smijeh. Jedini dečko u skupini (tko samo zna što su radili?) se presavijao od smijeha te svako malo dolazio do zraka. Činilo se da ih obadvoje nasmijava najniža u društvu - malena brineta kojoj su iz kuteva očiju klizile suze smijeha. Kosa joj je bila potpuno raščupana a naočale nakrivljene. Svo troje se svalilo na klupicu ispod lampe te nastavilo smijati. Poneka stanovnica Hogsmeadea bi izašla van i priprijetila im ukoliko se ne smire. Nije se činilo da mare. Bili su prepijani za takvo nešto. A to je također izazvalo nova coktanja - pogotovo kad su žene koje su se okupile oko svijetiljke ispred tri kuće shvatile da je brineta zapravo Beatrice Nunally Bell - djevojka čiji su roditelji oteti. Ipak, one ju nisu sažaljevale već su komentirale kako bi i one dale da ih otmu kad bi imale takvu groznu kćer. Beatrice se pravila da to ne čuje te dobro zapamtila kako će im dobaciti "Šutite pijanice jedne nadrkane" kad se odluči na ustajanje s klupe. I ovako će pričati o njoj - eto im novog povoda da kažu kako je grozna i neodgojena balavica. Za sada se zadovoljila sjedenjem (ili ležanjem) na klupi s glavom u Harperovu krilu. Nije bila sigurna da će moći do Društvene prostorije.
Promeškoljila se ispod pokrivača te upitala, nikog posebno, koliko je sati. Željeni odgovor nije dobila što ju je poprilično zbunilo. Zbacila je cijelu planinu pokrivača sa sebe (tek je tada osjetila kako se preznojava) te pogledala kroz prozor nasuprot njena kreveta. Soba u kojoj se nalazila definitivno nije bila spavaonica koju je dijelila s Desiree, Edith i Lianne. Jer, tu su bila još dva kreveta u kojima su bili Harper i Edith - čudno stisnuti jedno uz drugo. Kreveti su bili dogurani tako da su izgledali kao bračni - Beatricein je bio trinaesto prase no ipak je bio tu. Pitala se koji se vrag prošle noći dogodio - kako su bili tu gdje već jesu (a nije imala pojma gdje je to točno)?
"Ed..." prošaptala je. Glas joj je zvučao promuklo - kao i svakog jutra. Izbjegavala je razgovor do doručka - tek bi tada njen glas postao normalan, mekan.
Edith nije odgovarala. U snu se okrenula prema Harperu i omotala ruke oko njegova struka. Beatrice se zahihotala i onda prišla prozoru žaleći što nije ostala pod toplim pokrivačima. Bilo je očito kako je kraj listopada - u sobi nije moglo biti više od 13 celzijevih stupnjeva.
"Gdje smo, dovraga?" upitala je samu sebe i sjela na fotelju ispod prozora. Kutija cigareta je bila na prozorskoj klupici što ju je poprilično začudilo. Skočila je kao oparena kad je shvatila da se radi o vrsti koju je najviše voljela.
"Edith, Harpere! Budite se!" naizmjence ih je pokušavala probuditi i oblačila se. Sva njena odjeća je bila na stolici što je uvelike olakšavalo stvari. Na sebi je imala tek bokserice i majicu bez rukava koja je služila kao zamjena za potkošulju.
"Isuse, Eat! Prerano je da kreštiš", Harper je promrmljao i onda odgurnuo pokrivače sa sebe. "Kod mojeg bratića smo, smiri se. Tek je subota - nikog nije briga."
"Oh."
Zbunjeno ju je promotrio. Bila je dobro, bila je živa i nije plakala. Nikakav živčani slom - samo jaka glavobolja. Sve je bilo u redu - nije imala jutarnje slomove. Jutarnji slomovi su (za slučaj da se pitate) histeriziranja i plač nakon buđenja. Sve vas nevolje puknu i želite umrijeti - prerano je da se suočite s njima a svejedno su tu. Nije potrebno spomenuti da ih je Beatrice imala svako božje jutro proteklih nekoliko tjedana.
"Okej sam. Oprosti, počela sam paničariti", sjela je pored njega i naslonila glavu na njegovo rame. Nije mogla ponovno zaspati - previše se razbudila.
"Njaa. Gledaj, Al je dolje. Odi k njemu. On se također ustaje u cik zore."
Kimnula je glavom i ponovno pokrila Harpera. Činilo se da njemu nije bio problem nastaviti spavati kao njoj - zahrkao je za manje od minute. Provukla je prste kroz njegovu kosu te ustala s kreveta. Jakna (koja je više sličila na gornji dio trenirke - Dee je izluđivala ali je ju je Eat obožavala) je visila na vratima te ju je Beatrice lagano skinula na izlasku. Traperice, potkošulja i ta trenirka - nije joj se dalo raditi nešto s kosom - nije marila. Zapravo jest ali je bila preumorna i glava ju je previše boljela za tako nešto. Jedva da je došla do kuhinje otkud je čula zvukove pri silasku u predvorje. Glava ju više nije onako ugodno (?) boljela, sada je to bila probadajuća bol - kao da su joj deseci noževa prolazili kroz lubanju u istom trenutku. Željela je udariti istom o zid u nadi da će tako otupiti.
"Mamurluk? Nisi se smjela napiti."
Otvorila je oči i protrljala slijepoočnice. Harperov bratić se nije udostojio okrenuti. Al ili kako ga je već Harper nazvao.
"Oh, znam to. Inače, Beatrice. Ti si...?"
Otresao je ruke prema krpi te ih naposlijetku obrisao istom. Prošao je prstima kroz kosu te se okrenuo baš kad mu je Beatrice htjela prići. Bio je znatno stariji od Harpera - 23 ili 25. Čak bi se usudila i pomisliti na dvadeset i sedam. Naravno - to nipošto nije značilo da nije bio itekako zgodan, odnosno - šarmantan.
"Alex."
Pružio je ruku prema njoj tako da je veoma dobro mogla vidjeti ožiljke i opekotine. Bavio se zmajevima. Bio je to riskantan posao, ali u zamjenu je išao i adrenalin koji ga je, pretpostavila, poticao. A zasigurno je i volio ta ogromna, naizgled strašna bića. Beatrice nikad nije zazirala od njih - fascinirali su je ali ne dovoljno da bi im dopustila da ju unakaze i opeku - više puta.
"Zmajevi?" podrugljivo se nasmiješila te sjela na barsku, povišenu stolicu.
"Vidim da znaš o čemu pričaš. Oh da - radim u Walesu već nekoliko mjeseci. Velški Zeleni nisu tako bezopasni, a ja sam još amater."
Sad je ona prošla prstima kroz kosu.
"Čisto sumnjam", nasmiješila mu se. Uzvratio joj je, lagano podižući desnu obrvu. "Ti i Harper ste u rodu?"
"Da. Moj osam godina mlađi bratić", prasnuo je u smijeh i zamahom štapića skinuo kavu sa štednjaka. Dakle - imao je dvadeset i četiri godine. Ne da je to Beatrice smetalo - nipošto. Na kraju krajeva (a zbog toga se i sama začudila), nije ga promatrala na taj način. Bio je Harperov bratić i to je bilo to. Ništa više, ništa manje. Na njenu žalost. Znala je da joj Harper nikad ne bi oprostio. Ili bi ju jednostavno zezao na temu toga dok ne svisne.
"Tvoji roditelji su oteti prije nekoliko tjedana?" upitao je nalijevajući joj kavu u bijelu porculansku šalicu. Progutala je knedlu u grlu i kimnula glavom. Nije se činilo da gubi dobru volju - shvatila je da se mora pomiriti s tom činjenicom. Što prije, to bolje.
"Voldemort sve uništava. Znam kako ti je, što se toga tiče. Moje roditelje je ubio kad sam bio malen. Ali eto, to te spusti. Shvatiš kako sve nije tako divno i krasno. Harperovi roditelji su bili super. Živio sam s njima do punoljetnosti."
Raširila je oči na to. Harper je rijetko spominjao Alexa, ako ikada.
"Naravno, ja sam već završio Hogwarts kad ste vi krenuli", iscerio se. Znala je da upravo odolijeva porivu da kaže "Ah, vi balavci" pa mu se počela diviti što je to zadržao za sebe. "Bio sam Gryffindor. Najbolji dani mojeg života. Doduše - niti sada nije tako loše."
Beatrice se osmijehnula i otpila gutljaj. Vidjela je kutiju cigareta nedaleko od svoje lijeve ruke. Black Devil. Svi su ih spominjali iako je ona smatrala da ima puno većih zadovoljstava nego probati Black Devil. Dopustila si je da izvadi jednu te ju zapali zelenim upaljačem izvađenim iz Alexova džepa. Zabavljeno ju je promatrao dok je uvlačila dim i shvaćala koliko su Aidanove riječi ("Moraš to probati, Eat. Savršeno je.") istinite.
*
Beatrice bi se mogla zakleti da je bilo nešto u načinu na koji je mirisao subotnji zrak. Sloboda pomiješana sa srećom svih učenika koji su prolazili glavnom ulicom u Hogsmeadeu. Odlazili su ondje kako bi se opustili, zaboravili na zadaće koje su gotovo svi redovno odgađali za nedjelje. Nitko ih nije volio i bile su užasno hektične - ne kao perfektne subote. I zato je bio posebni gušt sjesti u Tri metle, naručiti pivoslac i jesti novu ogromnu čokoladu iz Medičarnice ("Posebno dugačka - dva metra."). Sve to u, naravno, odličnom i zabavnom društvu kojem nije palo na pamet spomenuti obaveze. Djevojke bi, veoma stereotipno, pričale o dečkima i o spojevima te komentirale najnovije proizvode. Beatrice je to znala iz prve ruke pošto je do treće godine provela dosta vremena u isključivo ženskom društvu. Onda je Edith u društvo uvela i Harpera (metloboj) koji je odnekud dovukao i, isprva ukočenog, Aidana. Postali su društvo koje se tu i tamo odvajalo, isključivo zato što su dosta vremena imali drukčije interese. Ali su beskompromisno bili prijatelji pa to sve nije bilo bitno.
"I tako je Eat pala na foru i-"
Harper nije mogao nastaviti. Prasnuo je u smijeh koji je zadržavao tek toliko da bi anegdotu mogao ispričati do kraja (glas mu je pritom zvučao kao da je unio previše helija u pluća). Beatrice se smijala s njim. Priča koju je beskrajno mnogo puta prepričavao je već bila prastara i Eat se dobrano navikla na nju. Bila je poprilično sigurna da će ju Harper jednog dana prepričavati na njenom vjenčanju, kad bude kum.
"Svi znamo tu priču, dušo", Edith je pokroviteljski potapšala Harpera po tjemenu. Nije se prestao smijati - Edithino tapšanje ga je čak i još više nasmijalo. A poslije njegovog smijeha počela je lančana reakcija. Harper->Edith->Alex->Beatrice.
Petnaest minuta kasnije, smijeh je zamro. Edith je nešto pričala Alexu (njen ujak je uzgajao himere koje su Alexa također zanimale) a Harper i Beatrice su raspravljali o mogućnosti da organiziraju tulum. Ipak, Beatrice se sjetila grupice hihotavi hufflepuffki koje su pričale o tulumu u hufflepuffskim prostorijama. Obično su ti tulumi bili bez pića i sveukupno kao veća okupljanja prijatelja. Drugi domovi su ih izbjegavali u širokom luku.
"Trebali bismo krenuti", Edith je izjavila i ustala. Izravnala je prednju stranu traperica i prišla bliže Beatrice.
"Ako baš morate. Uglavnom, znate da ste ovdje dobrodošli", iscerio se. Harper je kimnuo, s identičnim cerekom, a Edith zahvalila. Beatrice je također promrmljala nešto najsličnije "Hvala" i onda izašla, brzo mahnuvši.