Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/enolampo

Marketing

Sudbina

Photobucket Prije 15 godina sam mislila da samo moram biti uporna, učiti (iako mi je to bila tlaka) živjeti po normama društva i da je onda zagarantiran uspjeh. Trebalo je živjeti samo po nekom redu... prvo završiti osnovnu, onda upisati gimnaziju, ne zato što je to škola na vrhu, već zato što mi je to bila prepreka do cilja. Cilj je bio završiti fax za odgajateljicu jer sam cijeli život bila okružena djecom i to je bilo nešto što sam odlučila još u 7. osnovne. Nakon 1. razreda srednje počeo je rat. To je bilo prvo na što nisam mogla utjecati. Srušio mi se svijet. Rat me rastavio od prve ljubavi, prijatelja… U tom trenutku MENI je bilo najgore. Naravno da mi je sada jasno da nisam doživjela ni djelić onoga što su drugi, ali netko mi je ukrao najljepše tinejđerske trenutke, prvu ljubav… taj trenutak se ne zaboravlja… Novu sreću sam pronašla u novom gradu, nove prijatelje, novu ljubav i sve je ponovo imalo smisla. Ponovo sam vjerovala u uspjeh, u snagu volje misleći da se sve može ostvariti samo treba htjeti. Bila sam od onih ljudi koji su morali u životu ostvarivati sve po redu kako to od njih društvo u kojem žive očekuje. Fax, posao, udaja, djeca. Nisam ni na trenutak pomislila da nisam samo ja ta koja utječe na redoslijed. I stvarno, sve je išlo onako kako je trebalo: završila školovanje, udala se za voljenog čovjeka, zaposlila se,……. i tu je stalo.

Ostali smo na mjestu i tu smo već sedam godina. Oko nas, ljudi koji su nekada bili djeca, imaju djecu, jedno… dvoje. Oni koji nisu imali nikoga sada imaju puno više od nas. Naravno da ne mislim na financije jer su one u životu nužno zlo, mislim na dječicu koja ih zovu mama i tata, a nas nitko tako ne zove i sada se već lagano pitamo hoće li ikada… Ne mislim odustati jer nisam osoba koja odustaje, ali… teško je… teško je biti okružen ljudima koji te ne razumiju, a još teže je kada se sva zajapurim oko objašnjavanja, a poslije shvatim da sam uzalud trošila riječi i osjećaje jer me ti ljudi ne mogu razumjeti, oni iskreno žele, ali ne mogu i sva sreća za njih da je tako.
Na okrutan način sam naučila da nije sudbina u našim rukama i da je to samo fraza za one ljude koji su imali sreće sa sudbinom.

Nakon puno pesimizma koji kola mojim venama ipak postoji nada da nisam baš ja ta koja ne će osjetiti sreću leptirića u trbuhu pa i pokojeg jačeg kika, a zatim i svog anđela u naručju.




Post je objavljen 07.10.2009. u 21:00 sati.