Marketing
Edgar A. Poe — Jubilarna 160. obljetnica smrti— 07. 10. 2009.
Na samrtnoj postelji, u zadnoj agoniji, čovjek boli, vičan patnjama, od kojeg svatko svoje lice odvraća, prezren bijaše, odbačen. Nije bilo nikog da mu se smiluje. Njegovi su ga rođaci prepustili bolnici u Baltimoreu. Već tri dana leži u teškom stanju, ne može ni govoriti, ili tek mrmlja i bunca. Na njemu je odjeća drugoga, stranca. Kako lijep nekad bijaše, topla pogleda, snažne građe, mlad, crne ravne kose i lica dječaka, a sad je blijed i izmoren bolešću. Nije dovršio svoj put. Još je toliko toga imao dati, toliko toga učiniti, napisati, stvoriti. On, koji je predvodio književnu kritiku u Americi, toj zemlji što mu je često bila strana, on koji je stvorio detektivsku priču, on, koji je predskazao veliki prasak, on, koji je prethodnik znanosti Einsteina i Freuda, pjesnik kulta forme, majstor stila, on koji je kazao lice tuge, ljubavi, smrti i bola, on koji je nadasve čovjek i prijatelj svojim bližnjima, ostao je sam s tek nepoznatim doktorom.
From childhood's hour I have not been
As others were — I have not seen
As others saw... (Alone) Već dugo, od samog početka sudbina ga nije milovala. Nesreća se redala za nesrećom što je strašno pogađalo tu osjetljivu dušu naviknutu strunama poezije i melodiji riječi. Iz titanskoga svojega bola je stvorio još veće i prekrasno djelo — umjetnost koja će zauvijek živjeti. I sada kao da vidi svoju zlokobnu crnu pticu što je neizbrisivu sjenu nadvila nad sav njegov život. Is there, is there balm in Gilead? Umire tu, na putu potrage slijedeći ideal koji mu se nikad neće ispuniti. Ali ipak, umro je za ideal i živio je za ideal, ideal umjetnosti koja će nadživjeti i njega i njegove neprijatelje jer u iskonu bijaše Riječ i ostat će Riječ zauvijek. Neizmjerno je učinio za čovjeka ako priznajemo da ne živi čovjek samo o kruhu, nego o riječi. O, kakvoj samo riječi! Kakvim su melodioznim i poetičnim tonovima njegove riječi kazivale osjećaj srcima tolikih i kolikima će još kazivati. A ovdje mrak, tužna smrdljiva bolnička soba, gluho doba noći. Kod njega je ipak samo jedan čovjek, stranac, doktor. Jedino on ga čuje kako u nesvjesti zaziva: Reynolds! Reynolds! Bori se još jednom sa svojim mračnim demonima, sa demonima mračne psihe s kojima se svi borimo, demonima što ih je on u svojim pričama tako majstorski ocrtao. Ipak, smirio se i u spokoju se nije predao demonima; bitke je često gubio, život je bio takav, a sada, u toj mračnoj sobi, u toj crnoj noći, u pet sati ujutro, on je dočekao kraj svoga rata, svoju pobjedu, prije zore toga dana njemu je sinula svjetlost one prave zore od iskona, zore spasenja besmrtne duše, stoga zavapi: Lord, help my poor soul! i izdahne.
Kratka biografija
Kao da nije bilo dovoljno što je toliko za života propatio, još je i u smrti njegovo je ime moralo patiti. U novinama su osvanule ove riječi:
Edgar Allan Poe je mrtav. Umro je u Baltimoru prekjučer. Ova će vijest iznenaditi mnoge, ali malo njih će se zbog nje ožalostiti. - napisao je Rufus Wilmot Griswold u svom članku koji je objavljen u New York Tribuneu na dan Poeova pogreba 09. listopada 1849. g. Griswold koji se pod ne potpuno razjašnjenim okolnostima nekako dokopao Poeove književne ostavštine, zapamćen je kao najgori biograf pisca čija mu je književna ostavština pripala, najgori takav lažljivac u povijesti književnosti. Ogromna količina laži o Poeu koja se mitološki prenosi od usta do usta najvećim je dijelom potekla iz njegova dodatka izdanju Sabranih djela Edgara A. Poea što ga je nazvao Memoari autora. I dok su Poeovi prijatelji spremno ustajali na njegovu obranu, s pravom je njegov obožavatelj Baudelaire Griswoldovo djelo nazvao une immortelle infamie (besmrtna prostota) jer su Griswoldove laži ipak uvelike nadjačavale i, kao i svaka laž, primamljivije od istine, i danas lako nailaze na pristaše jer, riječima jednog Poeova prijatelja: To savršenstvo horora kojim njegovo djelo obiluje nepravedno se pripisivalo nekom moralnom defektu kod samog čovjeka.
Međutim, dok se mnoštvu ovih laži stalo na kraj detaljnim istraživanjem te je znanost potvrdila da Poe nije bio kronični alkoholičar, pljačkaš grobova, perverznjak ili ovisnik o drogama, prava se istina o Poeovoj smrti ipak još ne zna, a vjerojatno se nikad ni neće saznati. Edgar A. Poe, moj najdraži autor, jedan od najutjecajnijih svjetskih pisaca, omiljen od takvih kao što su C. Baudelaire, J. Verne, A. C. Doyle i F. M. Dostojevski i mnogih drugih, umro je kao što je uvelike i živio — nesretno.
Njegov život povijest je jednog genija kojeg u pravilu odbacuje njegovo vrijeme i prostor. Rodio se u Bostonu 1809., od roditelja putujućih glumaca. Majka mu je umrla kad je imao tri godine te je primljen u obitelj bogatog trgovca u Richmondu, Virginia, Johna Allana. Iako ga je poslao u Englesku srednju školu u Londonu te potom na školovanje na Univeristiy of Virginia, bogati očuh nije pokazao mnogo razumijevanja za Poeove umjetničke sklonosti. Nije ga opskrbio s dovoljno novca za školovanje te je Poe uskoro napustio sveučilište i, pod imenom Edgar Perry, 1827. ušao u američku vojsku. Tamo je u mornarici stekao najviši čin koji se može dati običnom vojniku, Sergeant Major for Artillery te 1829. napustio vojsku pošto se, posredovanjem višeg časnika, pomirio s očuhom. Njegova je draga maćeha Frances Allan te godine umrla moleći muža na samrti za svoga posvojenog sina Edgara. Očuh je tada pristao financirati Edgara pod uvjetom da ode na West Point. Prije svog odlaska tamo, Poe se odselio u Baltimore teti Mariji Clemm te njenoj kćeri Virginiji Eliza Clemm, prisan odnos s kojima će obilježiti čitav njegov život. Ubrzo nakon odlaska na West Point, očuh se ponovno oženio svojom ljubavnicom, vezu s kojom je morao sakrivati dok mu je živjela sad preminula žena. Budući da je s tom ljubavnicom, sada novom ženom imao i djecu, pod njenim utjecajem ili vlastitom nahođenju (ili oboje) razbaštinio je Edgara kojeg nikad i nije službeno posvojio. Poe se opet našao u škripcu jer nije nikako mogao sam financirati školovanje. Odlučio se na neposlušnost američkoj vojsci te je zanemarivao dužnosti kao pohađanje predavanja tako da su ga otpustili sa sveučilišta. Međutim, tamošnji prijatelji i kolege sakupili su novac s kojim je u New Yorku 1831. objavio svoju drugu zbirku Pjesme.
Nakon povratka u Baltimore počinje pisati prozu te je prvi značajan uspjeh polučio dobivanjem nagrade od 50$ (što je tada bila značajna svota) od časopisa The Saturday Visiter 1833. U komisiji za nagrade sjedio je John P. Kennedy koji mu postaje vjeran prijatelj te ga upoznaje s književnim krugovima. Urednik je Southern Literary Messengera 1835-37. u kojem razdoblju se, prvo tajno, a zatim i javno, ženi sa svojom spomenutom rođakinjom Virginijom Eliza Clemm koja je imala 13 godina. Iako se Poea zbog toga znalo karakterizirati kao pedofila, treba napomenuti da je pedofilija seksualna tendencija prema djeci (dakle mlađima od 12 godina) te da se današnji moralni standardi ne mogu primijeniti na standarde 19. stoljeća.
Od 1837. g. nadalje Poe često mijenja mjesto boravka radeći u različitim časopisima više da bi prehranio obitelj nego po vlastitoj volji. Živio je u Baltimoreu, Richmondu, Philadelphiji i New Yorku. Njegov književni i umjetnički uspjeh usko je pratila nesreća. Virginija se u siječnju 1842. razbolila od tuberkuloze, a Poea je, kako sam svjedoči, razvoj njene bolesti duboko duševno pogađao. Prelazila je iz teške bolesti na smrt u periode naizglednog oporavka, a Poeov je duh sinkrono s njom prelazio iz očaja i žestoke agonije pomirenja sa užasom smrti u nadu i duševni mir. Takvi užasni obrati i česte promjene raspoloženja, takva propast u obitelji odvele su ga piću, kao i većinu ljudi koji su se u bilo kojem vremenu odali boci. Ipak, u svojoj trezvenosti kao da je iz boli stvarao ljepotu, baš se u tom periodu proslavio prvo objavom priče Zlatni skarabej 1843. a zatim još više 1845. objavom Gavrana kojeg je tema baš smrt voljene žene. Virginia je zaista i umrla u siječnju 1847. te je Poe opet kao i prije u životu ostao, kako Ujević pjeva sam bez igdje ikoga/ i nemiran i očajan, a Poeovim riječima: U smrti one koja mi je bila život, tada, primio sam novu, ali—o, Bože! kako melankoličnu egzistenciju. Bilo bi dobro u skladu s time reći da se od tog gubitka Poe nije nikad pravo oporavio. Kako ga očaj ne bi potpuno svladao, postavio si je cilj da se ponovno oženi i nađe utjehu svojoj samoći putujući i opet po Americi od nemila do nedraga/ i noge su mu krvave,/ i srce mu je ranjeno. Iste te godine njegove smrti, 1849., Poe će napisati: Nemaju moć nikakvi pothvati riječima, kao što su ovi, da me deprimiraju. Ne, moja je tuga neizračunjiva, a to me još više rastužuje. Pun sam mračnih slutnji. Ništa me ne razveseljuje niti tješi. Život mi se čini potraćenim, budućnost izgleda kao dosadna praznina. ali borit ću se dalje i „nadati protiv svake nade.“
Osim da se oženi, imao je i drugu jaku želju — osnovati vlastiti časopis The Stylus za koji je skupljao pretplate u njemu poznatim gradovima. Upravo se zadnji put teti javio iz Richmonda na jednom takvom putovanju pišući da ide za Philadelphiju. Međutim, tamo nije nikad stigao, zastavši putem u Baltimoreu gdje ga je snašla toliko misteriozna smrt. Njegov put u grad u koji nikad nije stigao, kao i njegova slutnja smrti neodoljivo podsjeća na Lorcu i njegovu poznatu: Jao! Smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu!/ Cordoba. Daleka i sama.
Detalji i teorije o smrti
Poe se je zaputio brodom iz Richmonda u četvrtak 27. rujna 1849. Njegova zaručnica Elmira Shelton svjedoči nam u pismu njegovoj teti da je noć prije polaska imao temperaturu te je misila da neće biti u stanju krenuti. No on je ipak pošao (pogreška će se pokazati kobnom!) i stigao, ali ne u Philadelphiju, nego u Baltimore. Tek 03. listopada u lošem je stanju i tuđoj odjeći pronađen od Josepha Walkera koji je odmah pozvao doktora Snodgrassa kojeg je Poe poznavao. Što je radio u međuvremenu tih pet dana u Baltimoreu ne znamo. Njegov biograf Woodberry govori o svjedočanstvu da je posjetio kuću poznanika dr. Nathana Brooksa koja je baš u to vrijeme izgorjela pa je došao na zgarište. Poe je vjerojatno odlučio obići baltimorske književnike da bi mu pomogli oko njegova novog časopisa.
U svom kratkom pozivu Walker piše Snodgrassu da se Poe nalazi u lošem stanju u taverni Ryan's inn gdje su se baš taj dan, 03. listopada, održavali izbori za američki kongres i za državne zastupnike. Upravo je ta činjenica potakla tzv. cooping teoriju. Cooping je naziv za ilegalno djelovanje političkih huligana koji su otimali i drogirali strance i vodili ih od jednog na drugo biračko mjesto sileći ih da glasuju za njihove kandidate više puta na različitim mjestima. Iako je tada takvo ponašanje bilo uobičajeno, nema nikakvh dokaza da se baš to dogodilo s Poeom. Dr. Joseph Snodgrass došao je ravno u Ryan's inn gdje je htio osigurati Poeu sobu. Međutim, Poeovi rođaci po ženidbi Henry i George Herring od kojih je potonji bio lokalni predsjednik whigovaca (tadašnja američka politička stranka) poslali su ga u bolnicu ne toliko zbog brige koliko zato što nisu htjeli da im bolestan rođak leži na njihovom okupljalištu, tada biračkom mjestu.
Njegovo stanje imalo je sigurno nešto i sa groznicom s kojom je napustio Richmond. Svjedočanstvo njegova rođaka Neilsona Poea, pravnika koji ga je pokušao posjetiti u bolnici pa ga je doktor odbio govori o tome da je sjeo na vlak za Philadelphiju, ali da ga je tamo sreo neki prijatelj i ponudio pićem. Poe je duže vrijeme od Viginijine smrti abstinirao od pića. Svjedočanstva mnogih prijatelja kao i njegova pisma potvrđuju da ga je samo jedna čaša znala baciti u stanje potpune pijanosti. Bio je u tome, kao što je bio i duševno, jako osjetljiv. Prema Neilsonu, kondukter ga je u takvu stanju našao i dao prebaciti u vlak natrag za Baltimore. Matthew Pearl, mladi Poe scholar smatra da je ta činjenica također od presudne važnosti. Mogla je, naime, kod osjetljivog Poea, u kombinaciji sa bolešću od koje se možda bio nešto i oporavio, itekako izazvati kobno stanje.
Snodgrass je najviše zaslužan za teoriju pijanstva, tvrdeći ne kao Neilson da je Poe popio jedno piće, nego da se žestoko opio, no odbačen je kao pouzdan svjedok, iako je sudjelovao u događajima jer je cijeli život bio uvaženi član tzv. temperance movementa - pokreta koji se bazirao na protivljenju alkoholu. Kasnije je držao predavanja praveći od Poea teškog alkoholičara i napadajući ga kao primjer onoga što ne treba. Dr. Moran je u svom zapisu zanijekao ikakav miris alkohola na odjeći ili na osobi.
Mnogi su argumentirali da su ga opljačkali (ipak je sa sobom nosio dosta novca od pretplata za novi časopis) i pretukli neki od članova političkih bandi koje su lutale gradom. Nitko od svjedoka ne spominje znakove ozljeda, a pri sebi je još imao štap koji je uzeo u Ricmondu, iako u tuđoj odjeći. Nažalost, Walker ne spominje je li ga našao u taverni Ryan's Inn ili na samoj ulici. Neke teorije predlažu da je bio ozbiljno bolestan otprije, bilo od bolesti srca ili tumora na mozgu što se potkrepljuje pismima jednog doktora koji je u to vrijeme bio poznat kao i Poevim pismima iz srpnja iste godine gdje se tuži da je teško bolestan.
U svakom slučaju znamo da je zadnja tri dana proveo u bolnici gdje su ga zbrinuli. Kad je tamo nakratko došao svijesti upitao je: Gdje sam? Dr. Moran mu je odgovorio: Za vas se brinu vaši najbolji prijatelji. Videći da je u nepoznatu okruženju, vjerojatno se pokušao prisjetiti što mu se dogodilo pa je rekao: Najbolji bi mi prijatelj bio čovjek koji bi mi prosuo mozak. Ponovno je pao u nesvijest. Kasnije je zazivao Reynoldsa o čijem identitetu ima više teorija kojima ovdje nije mjesto zbog dužine. Umro je u nedjelju 07. 10. 1849. oko pet ujutro. Zadnje riječi bile su mu: Bože, pomozi mojoj jadnoj duši!
Pokopan je u hladno listopadsko popodne devetoga na prezbiterijanskom groblju kod ulica Fayette i Green. Grob će mu ostati neoznačen desetak godina, a tek 1875. bit će podignut spomenik (slika dolje). Na sprovodu je bilo tek pet ljudi: Rođaci Henry Herring i Neilson Poe, Joseph Snodgrass, sveučilišni kolega Z. Collins Lee i sam svećenik, Poeov daljni rođak W. T. D. Clemm koji je zaključio ne držati propovijed jer nije bilo ljudi. On koji će kroz svoju snažnu, neprolaznu i krasnu riječ izgarati u srcima tolikih velikih umjetnika i srcima milijuna drugih ljudi i očarati ih svojim sentimentom— njemu nitko ni pred smrt ni poslije smrti nema da progovori, ni riječ ljubaznosti, ni ljubavi, ni zahvale. Zato će mu rastuće mnoštvo čitatelja (najčitaniiji američki pisac u svijetu) ostati zahvalno. Ispunile su se njegove proročke pjesničke riječi:
Vi koji čitate još ste među živima, ali ja koji pišem već sam za vas odavno otišao u područje sjena. Jer zaista mnoge će se čudne stvari dogoditi, a mnoge tajne otkriti i mnoga će stoljeća proći prije nego ovi spomeni budu viđeni od ljudi. A kad budu viđeni, neki neće vjerovati, neki će sumnjati, a poneki će naći mnogo toga za razmišljanje u slovima ovdje upisanima željeznom drškom.
Mali dio besmrtnog djela
San u snu
Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku sad kad je kraj,
Ovo mi barem reci daj—
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al' ako je iščezla nada
Danju, il' noću, bilo kada,
U snoviđenju, il' bez toga
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu.
Stojim i slušam huku
valova što obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnaca zlatnog pijeska—
Koliko ih je! Ali gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako — dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
Jesmo, to tek je san u snu?
Eldorado
(Eldorado je prekrasna pjesma koja govori o cilju. Zadnje riječi Ride, boldly ride/ if you seek for Eldorado govore o prolaznosti naših ciljeva i o tome kako se put zapravo pravi putujući. Sam život je put kojim putujemo i koji pred nas stavlja ciljeve. Sve što treba jest jahati, hrabro jahati. )
Kroz žar i hlad
Taj vitez mlad,
Prepreke silne svlado –
Uz pjesme poj,
Jedan sni boj:
On traži Eldorado.
Al’ starost, gle,
Na njega gre –
Srce, o gdje si, mlado?
Sve odnio vrag,
Nigdje ni trag –
Toj zemlji Eldorado!
Očaja plen –
Kad! Srete sjen:
- Sjenko, bratska nado,
Kaži mi ti
Gde li se skri
Ta zemlja Eldorado!
- Prejezdi Um,
mjeseca Hum,
Pa hvataj drum, o jado –
Ne budi lijen
- Reče mu sjen –
Tražiš li Eldorado.
Annabel Lee
u prijevodu Tina Ujevića
Bio sam dijete i bila je dijete
u kraljevstvu što plaču valovi,
no ljubavlju većom od ljubavi svete
ljubljasmo se ja i Lee,
te nam na ljubavi nebeske čete
zaviđahu, anđeli svi.
I tako prije ljeta i ljeta
u kraljevstvu što plaču valovi,
vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
moju lijepu Annabelu Lee,
i tako njoj brata žalost dopa,
da je ponese daleko od mene,
da je u kamenom grobu zakopa,
što ječi od umorne pjene.
Anđeli nesrećni i u raju
zaviđahu njoj i meni
i zato, (Svi ljudi znaju
u kraljevstvu što ga more mî)
u noći iz magle zaduhaju
vjetri i ubiju moju Annabelu Lee.
No naša je ljubav jača od one
njih što bjehu stariji no mi,
njih što jesu umniji no mi,
pa ni anđeli s vrh vasione,
pa ni bjesovi što pod morem rone,
duše ne mogu rastaviti: dušu mi
od duše lijepe Annabele Lee.
Kad mjesec sine, nosi mi sanje
o lijepoj Annabeli Lee;
kad zvijezde izađu, sinu oči danje
prelijepe Annnabele Lee;
i tako noću za noći ja sjedim
i dragu, moju ljubav i moj život gledim,
tamo u grobnici na valu,
njenom grobu na zvučnome žalu.
Za djela na engleskom najbolja
je sljedeća stranica, kao i Mabbottova čuvena Sabrana djela (treća u bibliografiji):
EA Poe Society of Baltimore
Video linkovi
Annabel Lee
Annabel Lee classic version
Raven
Parson's Raven - The Illusions
Raven by The Simpsons (komično)
Copyright © 2009 by Algon Cordy
Bibliografija:
Bloomfield, Shelley C. The Everything Guide to Edgar Allan Poe, Adams Media, 2007.
Pearl, Matthew, A Poe Death Dossier: Discoveries and Queries in the Death of Edgar Allan Poe, The Edgar Allan Poe Review VII, 2; VIII, 1 (fall 2006., spring 2007.), 4.-30.; 8.-32.
Poe, Edgar Allan, Tales and Sketches, Volume I: 1831-1842, ed. T. O. Mabbott, University of Illinois Press, Chicago, 2000.
Quinn, Arthur H. Edgar Allan Poe A Critical Biography, The John Hopkins University Press, Baltimore, 1998.
Edgar Alllan Poe Society of Baltimore, http://www.eapoe.org/geninfo/poedeath.htm
Post je objavljen 06.10.2009. u 15:11 sati.