*** Inače pišem uvodni post kod otvaranja novog bloga...
Ovog puta neću...
Likove ne primam (postoje iznimke, naravno ^^)
Ukratko, nastojat ću vam ispričati priču koja nema veze sa fan fikcijom, nego sa stvarnim životom...
Govorit će o ljubavi, boli, patnji, neshvaćanju, rijetkim trenucima sreće i slobode...
Nadam se da ćete je shvatiti...
***
Nikada do tada Rain se nije osjećala tako izdano
Osamljeno
Odbačeno…
Šutke je sklopljenih ruku stajala uz uzdignuti nadgrobni spomenik zureći u srebrnasta slova koja su bila uklesana na nj, nastojeći u stvari izbjeći sažaljive poglede neke znatiželjne starice koja se našla u prolazu. Mrzila je kada su je ljudi žalili iako ustvari nisu imali pojma tko je ni što joj se dogodilo. Naprosto je to mrzila…
Sivilo mramora ljeskalo se pod slabašnim zimskim suncem, opirući se hladnoći zimskog vjetra koji je u zrak podizao ono malo preostalog, isušenog lišća. A ona je stajala tamo, ne razmišljajući o vremenu. Čekala je. Čekala je odgovor koji joj nitko nije mogao dati.
-Sranje!- Podvikne udarivši nogom o rahlo, mokro tlo blijedosmeđe boje.
Bol koju je tada osjećala nije mogla usporediti ni sa čime na svijetu. Nije je mogla opisati. Nije je mogla zamisliti. Nije je mogla objasniti. Jednostavno ju je osjećala duboko u sebi… Razdirala joj je srce. Htjela je plakati, ali nije mogla. Nije željela drugima pokazati koliko ustvari pati.
Imala je glupu naviku gomilati osjećaje u sebi nadajući se da će nestati.
Pramenovi tamnosmeđe kose ispucanih vrhova nemirno su lepršali nebom nošeni istim onim vjetrom, koji je u međuvremenu postao jači i oštriji. Zbog toga joj se u svjetloplavim očima pojaviše suze, koje je otrla jednim pokretom ruke. Postalo joj je hladno. Shvatila je kako je krajnje vrijeme da se vrati kući, gdje je već odavno morala biti. Kleknula je na hladni kamen groba i blijedom rukom popravila crnu ružu koju je donijela sa sobom, usput otklonivši usahlo vrbino lišće koje je u međuvremenu palo na grob. Znala je koliko će se majka naljutiti kada sazna gdje je ponovo bila, ali nije je bilo briga. Ionako joj sada više ništa nije bilo važno.
Ustavši, krenula je kući. Korak joj je bio odvažan i čvrst, iako je osjećala kako joj koljena podrhtavaju.
-Znala sam da sam trebala obući jaknu.- Progunđa u bradu.
Ne, nije to bilo ono na što je mislila… Jakna joj trenutno nije bila ni na kraj pameti… Razmišljala je o tome kako se neće tako brzo vratiti na ovo isto, prokleto mjesto.
Obećala si je to…
Naravno, duboko u sebi znala je da je to neizvedivo, i da će se sutradan ponovo vratiti… P.S.: Kratko i morbidno, znam... Ali to je samo početak... Mogu ja puuuno bolje ^^