Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nikomah

Marketing

Štrukla, Fire, Ićo, Vis!

Moja znatiželjna priroda i istančan gurmanski njuh su me doveli na Gastro blog na kojemu već neko vrijeme jedem i pijem sa domaćinom te pratim vrlo životopisne opise restorana.

Nedavno mi je pažnju zaokupio tekst "Vis - vodič za (gastro)preživljavanje (spaliti nakon čitanja)" i moram priznati da sam se u nekom trenutku osjećala kao da autor Gastrobloga nije posjetio isti Vis na kojem sam ja ljetos bilatuzan

Istina je da je Vis „drugačiji od drugih“ na našem dijelu Jadrana. Ta oaza mira razlikuje se od ostalih po hrani, i po mentalitetu ljudi, po prekrasnom moru i plažama te skrivenim valama koje ti netko mora pokazati da bi ih našao.

Ljudi na Visu su posebni; direktni, druželjubivi, istančanog smisla za humor, otvoreni, širokih horizonata i ako si vedre prirode te lako prilagodljiv, ne piz... na svaku sitnicu, na Visu definitivno nećeš biti sam.

Ne volim iskomercijalizirana središta za odmor te želim posjetiti što više mjesta na kojima nisam bila i tako sam se ovo ljeto odlučila za Vis. Ljetovanje je meni odmor za dušu i tijelo pa se tako ni kuhanjem ne bavim tih dana sem kada se skupi ekipa i pripeče roštilj uz neko domaće autohtono vinowink



Volim upoznavati nova mjesta i uvijek se trudim tada probati što više autohtonih jela i pića specifičnih za to područje.

Put nas je doveo baš u Kantun o kojemu govori i Gastrobloger.

Dočekao nas je Karlo, glavni konobar. Karlo nas je i privukao štosevima koje sipa iz rukavasretan
Kasnije smo ga imali priliku bolje upoznati i naš Višanin Karlo je zdrave seljačke inteligencije koju nije nadograđivao, ali je klikeraš o čijim klikerima mnogi mogu samo sanjati. Govori autohtonim starim Viškim dijalektom i moraš biti dobro skoncentriran da bi ga razumiobelj

Poslužio nas je Štrukla, vlasnik restorana za kojeg ni danas ne znam zašto ga zovu "Štrukla", ali znam da me je oborio s nogu svojom općom kulturom i lepezom znanja o svačemu poput hodajuće enciklopedije, iznimno načitan, a iz razgovora saznah da je i visoko obrazovan te je obišao svijeta (vidi se). Vrlo je humorističan i jako flegmatičan. Imam utisak da njega ništa ne može izbaciti iz takta.

Prvu večer mi je kuhar Kova pripremio kokota na gradele. Moje glasno guštanje u kokotu je ličilo na predenje mačke, što je zamijetio i Štrukla te me je počastio rogačicom( torta od rogača), kojom je bespogovorno kupio moj ponovni dolazak u Kantun na večerunjaminjami

Još boljoj atmosferi sljedećim posjetima Kantunu je doprinjelo upravo zbližavanje sa ljudima koji tamo rade i koji su me drugi dan oduševili grdobinom na gradelama, tortama od čokolode i rogača, te raznim odrescima.

Mogu samo pohvaliti i osoblje, i hranu i ambijent. Nemam zamjerki.

Kako volimo aktivni odmor, posjetili smo i prekrasnu pješčanu plažu Stončica na kojoj smo igrali odbojku na pijesku u čijem sklopu je restoran i kafić, a ako poželite fast food obratite se Peri, invalidu Domovinskog rata u mirovini, koji je mali od peke, pun života, optimizma i dobrih viceva te vrlo poučnih životnih priča.

Upoznali smo tamo i Iću, lanternistu na Stončici. Viški don Juan, Ivan Bulić Ićo po kojem je Tanja Kanceljak snimila i dokumentarni film "Lanternist" čisteći okoliš od palminog lišća i grana koje more nanese na stijene oblikuje skulpture u obliku riba.

Dugogodišnji samački život naučio je Iću mnogim kulinarskim vještinama, te se Ićo kao pravo domaćin ponudio pokazati nam Vis te nas odveo u Plisko polje u konobu Rokis, vlasnika "Fireta".

Seosko domaćinstvo i poptuni autohtoni štih te spoj prirode sa ambijentom me je potpuno sludio, te smo kao opijeni jeli grdobinu ispod peke sa rižom i krumpirima koja nam se topila u ustima i lijepila za prste.

Zanimljivo je bilo i vidjeti susret kriketaša "u Fireta" po kojima je Fire općenarodno poznat.

U Komiži smo posjetili u neko gluho doba noći konobu Baku u kojoj nam je uslužno osoblje bez obzira na sitne sate speklo jako dobar odrezak koji nam je tada došao "ko budali pljeska". Pogled na Komižu, odmah uz more, dobro vino i još bolja atmosfera ( možda zato što smo bili u društvu Iće i Pere s kojima je jako teško ne pustiti mozak na pašu i ne nasmijati se njihovim lokalnim dogodovštinama), su nas opčinili.



Naši uslužni domaćini su nas porovozali po cijelom Otoku, što autom, što čamcem kojim smo obilazili skrivene vale i zbog njih smo uspjeli Vis doživjeti u doslovnom smislu riječi na pravi domaći način.

I zbog njih sam zavolila Vis i uvijek ću se tamo vraćati.

Zato ne mogu razumjeti teške i po meni neistinite, čak i pomalo zločeste ocjene Gastro blogera o hrani i gosoprimstvu Višana. Hrana je odlična, tamo gdje smo mi bili, ljudi su specifični i vrlo direktni, ali ako si Ti otvoren, i ako se i sam potrudiš upoznati ih, možeš uživati u Visu punim plućima.

Na Visu je glavno prijevozno sredstvo bicikl i nikada neću zaboraviti svoj odlazak na brodu sa Visa, kada me je došao ispratiti Kova iz Kantuna. Došao je samo mahnuti, ali to je meni tu tom trenutku bila gesla koja mi je povećala srce za dva puta.

So Vis, here I come again!

Post je objavljen 04.10.2009. u 16:58 sati.