Kasno je došla kući. Tiho je izula ciplice i bacila torbu u kut sobe. Bila je potištena. Ne postoji riječ da opiše čudan mix osjećaja koji su kolali njome. Znala je da nema pravo na njega, nikad ga nije ni polagala a takav je bio i dogovor. Ali ipak.. osjećala se ostavljeno. Vani je vjetar jecao za nju. Otvorila je prozor i sjela na rub. Voljela je šum vjetra u granama prije kiše. Jednostavno je sjedila u tišini. Zajedno sa prvim kapima kiše kanula i njena suza. I još nekoliko. Mrzila je sama sebe. Jedina utjeha je što je znala da se zaljubila bila bi još puno lošije.. 'Barem to nije' mislila je.
Kroz suzne oči i razmrljanu šminku vidjela je poruku na mobitelu. U trnu se i skamenila i razveselila i rastužila. Bila je njegova. Dugo je razmišljala.. Isplati li se biti sebična i boriti se za nešto što nije ni imala? Bilo joj je lijepo uz njega. Obožavala je njihove kasne razgovore, to što ju nasmijava, tješi i hrabri. Sviđao joj se zvuk njegovog glasa. Imao je neki poseban čar. Bio je otvoren i sve joj rekao. I to je i htjela. Znala je što može i ne može imati. Voljela je svoj ples i simpatiziranje i zavođenje na podiju. Zbog svega joj nije smetalo što ima druge pored nje. Znala je da ju vidi kao osobu i to joj je bilo dovoljno. Ali u trenu kad joj je rekao da je odabrao jednu drugu srušio se svijet na tren. Očekivala je to.. ali ne tako brzo. Mrzila se zbog toga. Ipak, odgovorila je na poruku. U trenu slabosti i jecaja dala mu je ipak doznanja što se događa.. Bio je iznenađen.
Narednih dva sata sjedila je na prozoru, sa mobitelom u ruci. Pred svitanje, već promrzla i umorna, legla je u krevet i čvrsto zagrlila jastuk. Krevet je bio tako velik i hladan... Ipak premorenost je pobjedila i zaspala je, skupljena u kolut ispod pokrivača
Post je objavljen 02.10.2009. u 23:17 sati.