Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/touchevritin

Marketing

more to say about this than can ever be said

I tako, opaljen suncem i omamljen krikovima galebova i valova šumom, pljuskavim valjanjem brodova, zgađen vrevom grada i ljudskog mnoštva, ja zamišljam... crni mini cooper.
Sanjam o jednoj ljubavi.
Da, ona je kao mini cooper, in a way.
Crni.
Strangely enough, zaključujem da nikad ne vidjeh takvog..
Prolazim pustom zakučastom lučkom uličicom što još miriše na socijalizam i odjekuje na azru, sjedam na prašnjavu čađavu klupu i zagrizam jabuku i nađem se oči u oči sa njim.
Mini cooper.
Kao zaboravljen na uglu oronulog skladišta, i crn, savršeno crn.

Nekoliko mjeseci poslije, usred izlizanosti svoje dnevne rutine i urbane sterilnosti parkirališta trgovačkog centra, sjetim se crnog mini coopera.

I pomislim kako je ironično nemoguće sresti ga opet na ovako vjerojatnom mjestu.
I isti tren ugledam ga parkiranog nasuprot meni.

**

I tako, što reći..
Kad sam ovo gore odložio u skice tu, bila je još 2009a..
Što. Reći.
Te dvije zgode još se uvijek ističu u ovih..pa, kolko god je prošlo od zadnjeg posta.

Što reći, naučio sam par stvari.

Da je istezanje precijenjeno.
Da je imobilizirajući gips na ruci idealan za šetnje u društvu glazbenog playera.
Ostavljam čitateljevoj mašti neka pogađa zašto.
Naučio sam da se NE SMIJE ništa jesti jutro uoči operacije. I onda prešutjeti. Pa čak ni pola banane.
Pojedi pola banane i bićeš u banani.
Naučio sam još ponešto ali ne mogu se sjetit ovaj tren.
Skoro sam poginuo. Prvi put se polomio.
Ponekad se stvarno osjećam kao prašina na vjetru.

Samo ako se dovoljno prepustim, nestat ću u ništavilu.
ii..

Gđica Jelena iz posta forever ago..upoznao sam je.

Priča iz prethodnog posta, dočim..još uvijek traje.
I još uvijek se mjeri u satima.

Eh, i zaradio sam ponešto, da.
ii..

!!!
ČUDO JOŠ TRAJE.. !!!
( mrežica iz yet another posta. i dalje stoji. ali mi se neda tražiti novu fotografiju..zapravo evo odustah od pokušaja ne zato jer je ubitačno iskopavati između stotina slika trenutno, već zato što shaćam poruku..već ste vidjeli mrežicu, ono..dakle neka čudo ostane onakvim kakvo i treba..nešto u što treba vjerovati)

Napokon.. postoji zapravo razlog koji me prisilio objaviti ovo..ah uvijek je lakše kad imaš alibi.
I alibi koji će još k tome čak i lijepo zaključiti priču o blogu.

Jer ovo je moj zadnji post.

( dakle, nešto što sam poslao večernjem listu prije 4 mjeseca. povukao me za tipku natječaj naslovljen "novi svijet". i kako bi izgledao da ga sam mogu stvoriti.
doduše, ni mogućnost nagradnog putovanja za dvoje na premijeru Avatara(dirtributer filma je provalio ideju i natječaj) nije bila odbojna.
a i nisam bio daleko od snoviđenja, pokazalo se, jer bijah treći.
(hey, not all that bad, obzirom da sam za natječaj zaznao 7 sati prije isteka roka, ok? ok.)
E, tako..



NOVI SVIJET



Zašto te dvije riječi tako dotiču ovo biće, ulaze duboko u njegove pore; pobuđuju ga?


Možda sam subjektivan ako priznam da Novi svijet osjećam na taj način.

Možda ću čak ispasti usamljen u tom priznanju.


Ali..Vjerujem da nije tako.

Štoviše, vjerujem da se novi svijet barem jednom pojavio u svakom od nas.

Vjerujem to cijelim *bićem.

Zato, i zato jer dio sam ovog svijeta, od kojeg dišem, živim i postojim, slijedeće pitanje doživljavam kao poziv na koji se nemam pravo oglušiti.


"Kako bi izgledao svijet da ga sami ispočetka možete stvoriti"?


O, dapače..želja da ovome odgovorim veća je čak i od osjećaja dužnosti kojeg pitanje pobuđuje.


Stvoriti svijet, da mogu?

Hah.

A što ja znam o svijetu?

Znam..njegov sam beskrajno malen dio.

Znam da beskrajno manje znam o njemu, nego što se ima znati.

Otkud mi, dakle, prava i drskosti da uopće i pomišljam o osobnom stvaranju nečega sličnog?



Jednom sam voljenoj osobi uputio ove riječi: „Beskrajno si manja od svijeta, ali jedino u tebi nalazim ga cijelog“.

I zapravo, mislim da je to ono najvrjednije što znam o svijetu – svijet je u nama. I u svakom obliku života koji postoji.


Plamteće zore; topli vjetrovi,

vrtoglavi vrhunci i mirisna prostranstva,

silina gibajućih modrina bezdana,

frenetični životni pulsevi prašuma ...

Postoje li te stvari zaista, bez osjetila koja će ih upiti, bez umova koji će ih pojmiti i diviti im se?

Beskrajne golemosti zvjezdanih neba u najmanjim su iskrama života pod njima.


"Kako bi izgledao svijet da ga sami ispočetka možete stvoriti"?


Moj odgovor je ... i da sam Bog, ne mogu stvoriti bolji svijet.

Jer, svijet vrijedi onoliko koliko vrijedi život.

Život, i ništa drugo, određuje u kakvom će svijetu živjeti.

A život mora biti slobodan - u umu i duši, na koncu – jer u suprotnom nema svrhu.

Budući da je slobodan, zar može biti unaprijed određen od nekoga, i ponašati se tako?


Ja mogu tek maštati, dakle.

Mogu maštati, čak i zamisliti Novi svijet..bolji svijet..

Mogu zamisliti život u živim domovima. Čak i potpuni sklad svih bića.

Mogu zamisliti društvo u dodiru sa svim znanjem svemira a bez potrebe za tehnologijom.

Društvo sposobno čuvati svijet toliko da ga pretoči u vječnost..a da se pritom ne smatra njegovim vlasnikom, već poniznim djelićem njega, ništa vrednijim od ostalih.

Kako?
Odgovor ne znam, ali znam da bi se krio jedino u dušama tih bića..putu koji su prošle da bi postale takvima.


Mogu samo maštati..jer imam tu svetu slobodu. Potpuno i bezgranično.

Isto tako slobodan sam da mislim, i znate - znam kako ni takva mašta ne može zamisliti ni djelić veličanstvenosti ovog stvarnog komadića zvjezdane prašine na kojoj živimo.

Ovog pohabanog starog svijeta koji nam je dan i s kojim smo zapeli.

To je moj novi svijet.


Nalazi se u našim srcima.



Jer, otkrit ću vam i drugu najvrijedniju stvar koju znam o njemu: On može biti Raj.

Ljepši od bilo kojeg imaginarnog.


Samo ako duboko u sebim samima odlučimo da to bude.



Post je objavljen 24.03.2010. u 12:38 sati.