U današnjem izvješću iz evanđeoskog odlomka slušamo kako netko od onih koji su pratili Isusa reče kako će Ga slijediti kamo god On pošao. Isus odgovara: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“
Možemo zamisliti kako je ovaj koji reče Isusu da će ga slijediti bio zadivljen onim što je Isus činio i naučavao. I u takvoj zadivljenosti logično je da se rodi želja za jednim bližim doživljajem i iskustvom. Međutim, Isus upozorava kako Njega nije jednostavno slijediti i da to nije samo za jedan trenutak nego za cijeli život. On se ne veže ni za što zemaljsko kao što se ljudi vežu. Ne samo ljudi nego i životinje imaju svoja prebivališta, odnosno mjesta gdje pripadaju i koja postaju njihova ovozemaljska „kraljevstva“. Isusova kuća i Njegov dom u kojem On želi prebivati je srce ljudsko. Osvajanje ljudskih srca je Njegov cilj i misija zbog koje je i došao na zemlju i tu nema granica. On ne traži i ne treba ovozemaljske kuće od kamena nego srca koja će povesti u nebesku domovinu.
Isusov poziv: „Pođi za mnom“ je vrlo ozbiljna ponuda koja ne trpi mlakost i osrednjost. Iako Isusa i njegov put nije jednostavno slijediti ipak je to ono jedino ispravno što trebamo činiti. To je ono što Isus želi od nas. Vidimo to i iz onoga što slijedi dalje u izvješću. Isus pozva jednoga da ga slijedi. „Dopusti mi da prije odem i pokopam oca,“ odgovori mu ovaj dajući prednost svojim potrebama u odnosu na Isusov poziv. Ali Isus stavlja stvari na pravo mjesto rekavši mu: „Pusti da mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje.“Dakako da Isus nije mislio doslovno na mrtvace. Naravno da je mrtve potrebno dostojno sahraniti. Mrtvi, u ovom smislu su oni kojima je navještena Radosna vijest ali zarobljeni svijetom ne čuju Božji poziv. Njihove uši i srca ostadoše zatvoreni Isusovom pozivu za slijediti ga na putu k nebeskoj domovini. Jer uistinu „naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista“ (Fil 3, 20).
Naviještati Kraljevstvo Božje u ovom svijetu je zadaća koju Isus svakom od nas dade. Međutim, kako samo često pronalazimo razloge da tu zadaću ne prihvatimo ili bar da je odgodimo za neko kasnije vrijeme. Tako lako zaboravimo da smo kao kršćani to dužni činiti. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9, 16). Doista, jao nama ako ne navješćujemo Radosne vijesti. Ta to je služba koja nam je povjerena.
Bog za svakoga od nas ima poseban i jedinstven plan. Neke poziva da uistinu ostave sve, baš sve i pođu za Njim. Međutim od većine nas Bog ne traži da napustimo sve- svoje domove, obitelji i sve što posjedujemo. Ali nam ništa od toga ne smije biti prioritetno u odnosu na Boga. Svatko na poseban način ima svoje mjesto i zadaću u vinogradu Božjem. Plodovi tog rada nužno se očituju u našem vlastitom životu kao i u životu ljudi s kojima živimo.
Kakvi radnici u Božjem vinogradu ćemo biti ovisi od nas samih. Ako smo prihvatili Isusov poziv i krenuli za Njim, ostavit ćemo bez žaljenja svoj stari grešni život i „obući se u novog čovjeka, po Bogu stvorena“ (Ef 4, 24). A da je to uistinu tako potvrđuje nam sam Gospodin govoreći: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ „Jedno samo: što je za mnom zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“ (Fil 3,13-14).
„A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe“ (Mt 11, 12)
Ljiljana
Post je objavljen 30.09.2009. u 23:00 sati.