Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stanisaj

Marketing

Nikola Pejakovic

Nikola Pejaković Kolja: Kritika je neophodna lekcija umjetniku

Nikola Pejaković Kolja, glumac, reditelj, scenarista, svirač, pjevač, kompozitor, pjesnik, slobodni umjetnik... Ne može više da se pohvali time da nema ni dana radnog staža. Nedavno se zaposlio u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci. Ima i knjižice, i radnu i zdravstvenu. Prvi put u 43. godini.

Za početak sezone režira predstavu "Povratak" Harolda Pintera. Simboličan naziv... Iako je rođen u Banjaluci, riječ povratak Kolju asocira na Beograd u kojem je proveo mladost.

Smatra da je kritika vrlo važna, kako u pozorišnom tako i u filmskom životu. Takođe vjeruje da rad umjetnika mora biti podložan sugestijama, da oni moraju da pokušavaju, da istražuju, da "kopaju po sebi" i otkrivaju skrivene talente i sposobnosti, pri tome hrabro ulazeći u neistražene prostore svog duha.

Za "Nezavisne novine" govori o odnosu gluma - režija, muzičkoj karijeri, porocima i radu na predstavi "Povratak".

NN: Završili ste Gimnaziju u Banjaluci. Kako ste se našli u pozorištu?

PEJAKOVIĆ: To je bilo vrijeme nekog eksperimenta zvanog usmjereno obrazovanje. Išao sam na likovni smjer. Nije bila odluka, već proces shvatanja i zaključivanja da je pozorište mjesto u kome se sva moja tadašnja umjetnička interesovanja slivaju i nude prostor za izraz.

NN: Da li ste više glumac ili reditelj?

PEJAKOVIĆ: Naravno, reditelj, a glumac sam postao u očima publike, jer sam često igrao i pojavljivao se u filmovima. Moje osnovno obrazovanje i, na kraju krajeva, posao kojim se bavim jeste pozorišna režija.

NN: Možete li izdvojiti djelo koje Vam je najdraže?

PEJAKOVIĆ: Ne bih. Nemam ja tako egzaktnu sliku, šta sam, koliko sam i gdje radio. Različiti poslovi su u pitanju, različite faze. Teško mogu da postavim stvari na taj način.

NN: Koliko kritika može da pomogne glumcu?

PEJAKOVIĆ: Kritika ili kritičar, kao institucija, kao pojam, vrlo je značajan u pozorišnom i filmskom životu. Moja ispitna predstava na trećoj godini režije, rađena po tekstu "Zoološka priča" Edvarda Olbija, poslije odigrane premijere prebačena je u pozorište "Duško Radović" gdje je počela da se igra za publiku. Poslije par mjeseci, prijatelji su mi javili da je moj profesor, čuveni Jovan - Vava Hristić, napisao kratku kritiku moje predstave u časopisu "Književnost".

NN: Koliko vam je značila ta kritika?

PEJAKOVIĆ: To je za mene bilo kao da sam dobio neku značajnu nagradu. Sama činjenica da je Vava Hristić primijetio i napisao koju rečenicu o predstavi za mene je bila nevjerovatna stvar. Kad kritika dođe od nekog takvog, ona puno znači i vrlo je bitna za umjetnika.

NN: Postoji li ozbiljna kritika u Republici Srpskoj?

PEJAKOVIĆ: Ni u Beogradu, a kamoli ovdje, ne postoji ozbiljan i za reditelja, glumca, stvaraoca, autora, bitan kritičar, neko čija se sluša i poštuje. Da bi nekoga cijenili, taj prvo mora da zasluži taj status, i da se, svojim radom i životom nametne kao autoritet. Ne može neko samo zato što je, recimo, urednik novina da odredio da on ili ona prate pozorišna ili kulturna događanja, te da o tom pišu komentare, da budu pozorišni, filmski ili muzički kritičari, čija se sluša, pamti ili koristi kao estetski argument. Mnogo pure morate da pojedete da bi nečiji rad i trud mogli kritikovati. Međutim, kritika i slušanje tuđeg mišljenja je neophodna lekcija za svakog umjetnika. Sami autori moraju da potiču da se o njihovom radu kritički govori. Njihov rad mora da da bude podložan kritici i analizi, jer je to prirodan način tesanja i sazrijevanja mladog umjetnika. Umjetnički egoizam ili burna, negativna reakcija na kritiku, jasan je znak slabosti jednog umjetnika, i kao umjetnika i kao čovjeka. I, na kraju, takav stav prema kritici je neprofesionalan i krajnje amaterski. To vrijedi za sve profesije, od slobodnih umjetnika do političara. Političar koji ne može da podnese kritiku i koji na nju burno reaguje, amater je, nesigurna figura i, kao takav, opasan za one koji su ga izabrali.

NN: Čak ste i Vi jednom kritikovali situaciju da se svako svačim bavi, a najmanje onim što zna.

PEJAKOVIĆ: Da, pročitao sam to i mogu da kažem da je to pogrešno shvaćena misao. Ja nemam želju da ograničavam bilo koga niti da govorim protiv konstruktivnog i plemenitog ljudskog rada i bitisanja. Ja sam samo htio da ukažem na pojavu da ljudi rade nešto što ne znaju i još, usput, ne žele ni da nauče ili se usavrše, doškoluju ili pitaju kako se radi to što oni žele, a ne znaju. Ja, čak, mislim da ljudi treba da pokušavaju, da istražuju, da "kopaju" po sebi i da otkrivaju skrivene talente i sposobnosti, hrabro ulazeći u neistražene prostore svog duha. Problem su oni koji nemaju želju da nauče, želju da istraže. Istovremeno rade posao koji ne znaju, gubeći energiju na pravljenje lažne slike o sebi, umjesto da tu energiju potroše na učenje onoga gdje su šuplji. Eto, na to sam mislio.

NN: Da li se predstava "Povratak", koju režirate i čija se premijera u Narodnom pozorištu RS očekuje krajem oktobra, može ocijeniti kao kritika današnjeg vremena?

PEJAKOVIĆ: Predstava mora da korespondira sa vremenom u kome je nastala. Samo pozorište je tu da djeluje kao laksativ u odnosu na društvo, da ga tjera da izbacuje nečistoće i da na površinu istjeruje dramu. Naravno, to je jedno od svojstava, ne jedino. Komad "Povratak" priča priču o nesnosnom i sveprisutnom kriminalu oko nas, u našim familijama i među prijateljima. Asfalt Banjaluke priča priču o lopovima, kriminalcima, ubicama i sitnim prevarantima, našim komšijama, kumovima, prijateljima... U taj milje mi smještamo našeg Pintera, pa kako mu bude. Ja na tekst gledam kao na predtekst, uvod u stvaranje novog umjetničkog djela, a ne kao na postavljanje, upriličenje određenog teksta za scenu. Literatura je za čitanje, pozorište je nešto drugo. Poštuj riječ, ali još više duh, jer duh je jedino što prelazi rampu i dira srce.

NN: S obzirom da ste scenarista, dokle doseže vaša literarna ambicija?

PEJAKOVIĆ: Nemam, generalno, u životu neke ambicije ili postavljene ciljeve. Mogu da govorim samo o greškama, grijehovima, i, u skladu s tim, potrebi za pokajanjem, ispravljanjem tih grešaka i životu usmjerenom prema ultimativnom cilju - smirenju.

NN: U Beogradu ste se izborili za svoje mjesto. Sad ste u Banjaluci. Šta povezuje ova dva grada?

PEJAKOVIĆ: Teško je uporediti ova dva grada na tako širokom, uopštenom, planu. Kao neko ko je rođen u Banjaluci, a veći dio života proveo u Beogradu, mogu da ih posmatram i upoređujem po raznim osnovama i da pričam o ta dva grada kojima mnogo dugujem - danima. Meni su ova dva grada utisnuta u srce i to je nešto što ih spaja i čini jednim gradom.

NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost?

PEJAKOVIĆ: Planovi su vrlo prosti - da mirno proživim život.

NN: Imate li poroka?

PEJAKOVIĆ: Neke drastične i dramatične situacije sam riješio i ostavio iza sebe, a neka nova filmska priča, muzika, predstava - to su jedina strasti koje me čekaju. Pozorište, film, stvaranje muzike, sviranje, jedini su poroci koji me interesuju. I, vjerujte, oni su toliko jaki da mogu da naude čovjeku, ako se konzumiraju bez mjere i opreza.

NN: Šta planirate na muzičkom planu?

PEJAKOVIĆ: Prije četiri godine Voja Aralica je završavao album sa Bajagom i mi smo počeli da radimo na mom drugom CD-u. Bajaga je te godine izdao CD, a ja sam svoj izdao četiri godine kasnije, tačnije prije 15-ak dana. Taj drugi CD nema ime, na njemu piše samo "Kolja". Uskoro ću promovisati tu novu/staru muziku na "Hard Rock" radiju. Želim da ploča krene odavde, a da spotove, ako ih bude, rade mladi ljudi iz Banjaluke i da ova ploča, koja je svojevrstan ispovjedni performans, bude oda ovom gradu i onome što mi je djetinjstvo u njemu donijelo.

NN: Kakvi su utisci sa snimanja filma "Motel Nana"?

PEJAKOVIĆ: Bilo je uzbudljivo. Ja sam, nekako, bio srećan i sentimentalno raspoložen, jer sam vidio, prvi put, da filmski radnici iz Beograda i Banjaluke rade zajedno, profesionalno i bez greške. Od kamermana, ljudi iz organizacije, produkcije, rekvizitera, scenografa, njegovog asistenta, sve do glumaca, mogao sam da vidim visoki profesionalizam i ljubav prema filmu. Veliku pomoć pružila je takođe i Televizija Republike Srpske. Nadam se, zaista se nadam i, ako mogu, apelujem na sve one koji mogu, da se pomogne filmska industrija, da se osnuje Filmski centar Republike Srpske, te da se tamo zaposle kompetentni ljudi, dobronamjerni i patriotski raspoloženi, oni koji će stvarati i štititi filmsku industriju Republike Srpske, braniti interese Republike Srpske i njene kulturne, filmske prioritete, a ne interese pojedinaca, ko god da su oni i odakle god da dolaze... Vjerujte, ima mladih ljudi koji vole film i koji znaju da ga prave.

Igor Jankovic


Post je objavljen 29.09.2009. u 14:57 sati.