Mnoge njihovi putevi negdje odnesu. Mene? Moji jesu!
Mozda je mnogo proslo, ali meni je kratko trajalo, kao da sam ovdje bila jucer.
Tu sam, na svom dragom starom mjestu.
Sjecanja i zelja su me doveli ponovno ovdje.
Ovo mjesto uvijek je bilo moje sigurno utociste, kao i onda Njegov zagrljaj.
Moj najbolji prijatelj, moja Nesreca kako sam ga zvala, otisao je.
People always leave!
Nije mi bio samo Najbolji prijatelj, bio mi je sve.
Bio je On!
Onaj pravi, kojeg sam pustila.
Mnogo puta sam osjetila strah, pa cak i sada.
Nikada nisam znala da mi je sreca tu, nadohvat ruke.
Mozda me mnogi nece shvatiti, jer mozda me mnogi smatraju samo naivnom curom od 17 godina. Ali mislim da ce mnogi pogrijesiti.
Ja, bas kao i svi, mogu voljeti.
Ja, bas kao svi mogu sanjati o Njemu, onom pravom.
Sanjala sam, sanjam ga.
Volio me je, a katkada sam i ja Njega voljela.
Ne katkada, UVIJEK!
S Njim po prvi put me je bilo strah voljeti.
Ali duboko u sebi, voljela sam svim srcem, bez straha.
Moje srce radilo je jedno, a razum drugo.
Na trenutak zaboravila sam na sve i svoje osjecaje i pustila sam ga.
Mnogo misli prolazilo je mojom glavom, pa cak i one da nisam dovoljno dobra za Njega, da zasluzuje bolje.
Pogrijesila sam, nisam pitala Njega sto je najbolje? Sto On hoce?!
Nisam bila iskrena prema sebi, a ni prema njemu.
Mnogi shvate kada je kasno.
Medu mnogima sam i ja.
Ovo ljeto izgubila sam nesto vrijedno, Njega koji me je volio svim srcem.
Falio mi je, fali mi i znam falit ce mi.
Na svoj nacin voljela sam ga, nacin koji mnogo puta on nije shvacao.
Danas?
Volim ga onako kako je on mene volio.
Najdrazi, ovo je moj bio uvod. Uvod o onome o cemu nisam htjela mnogo vremena govoriti.
Ponovno sam tu i uvijek cu biti.
Do skorog citanja.
Neka vas dragi Bog uvijek cuva!
Post je objavljen 29.09.2009. u 02:02 sati.