Marketing
Priče o bijegu i prkosu
Neven Ušumović: »Makovo zrno«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2009.
Čitajući ovu knjigu osjećao sam se kao da pomno, zavirujući u detalje, razgledavam sliku Salvadora Dalija Predosjećanje građanskog rata. Toliko u ovim pričama ima uzajamno pretapajućih i apsurdnih, uzajamno nespojivih, a jako zgusnutih vizualizacija, toliko ima aluzija i iluzija, toliko naturalizma i nadrealizma da ove priče treba čitati polako, uzimajući po potrebi pauze između pripovijedaka, ali i između pojedinih odlomaka.
Autor je, sastavljajući ovu zbirku, imao koncept, posvetom umetnutom prije nego što počnu njegove priče obavještava nas da su ga nadahnuli motivi kratkih priča vojvođansko-mađarskog pisca Geze Csatha, koji je živio i stvarao pred stotinjak godina. Većina nas pojma nema o Csathu, a ništa više nećemo znati ni nakon što pročitamo Makovo zrno. Znat ćemo međutim puno više o Nevenu Ušumoviću, izvrsnom i originalnom piscu, koji nažalost objavljuje prerijetko - ovo mu je (tek) treća prozna knjiga u trinaest godina. Ovaj je pisac k tome i naš susjed: već godinama radi u Gradskoj knjižnici u Umagu doprinoseći i književnim manifestacijama koje tu ustanovu i grad čine jednim od najvažnijih kreativnih susretišta pisaca s granice.
Ušumović je odrastao u drugom gradu slične pogranične atmosfere, u Subotici, a tom zavičaju odrastanja i sazrijevanja su priče iz Makovog zrna i posvećene, u taj kraj su smještene, i to u razna razdoblja njegove bliže povijesti. Uvijek je ta povijest, međutim, tranzicijska jer svako razdoblje unutar kojega se može smjestiti sjećanje živog svjedoka u takvom je kraju privremeno, prijelazno, kao uostalom i u Istri, autorovu novom zavičaju.
I, kako je bilo živjeti u Subotici, likovima ovih priča, njihovim očevima i djedovima u vremenima ispunjenima napetostima i nesnošljivostima, osjećajima strepnje, ugroženosti i nesigurnosti, u životnim dobima kada se više-manje društvenom prisilom usvajaju konvencije iz svijeta odraslih, koji se eto manje prepoznaju kao ljudi, a više kao Mađari, Hrvati, Židovi ili Srbi? S tim pitanjem nameću mi se još neke asocijacije pomoću kojih sam sebi rasvjetljavam o čemu Ušumović piše. Prije svega, to su filmovi francuskog novog vala iz dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća, s tom razlikom što postupke Ušumovićevih likova, mladih ljudi koji svojim besperspektivnim životima više-manje ne upravljaju, već se prepuštaju struji, pogibiji i opasnosti te samoubojstvu ili skoro dragovoljno krvnicima, ne vodi dekadencija, već bespomoćnost. Gubitak oslonca u prijelomnom vremenu, osjećaj iznevjerenosti od sustava vrijednosti, koji je pružao koliko-toliku stabilnu potporu u godinama odrastanja i sazrijevanja, u Ušumovićevim pričama kulminira u spoznaji razočaranosti, razočaranosti svime. Zato se prizori koji se naizgled razvijaju u romantičnom pravcu počesto izrode u grotesku ili apsurdnu tragiku, zato tako često kod likova ovih priča sazrijevaju odluke o odlasku (štoviše o bijegu) jer je ovdje postupno nestalo sve za što bi se imalo smisla založiti, sve do vlastite osobnosti i njene moguće uloge u lokalnom mikrosvijetu.
Životne gubitke likovi ovih priča prihvatit će pomirljivo, ali ono što im se događa nije fatalizam: u tom prihvaćanju neizbježnog ipak ima prkosa, zadnja postaja njihove svjesnosti obilježena je hotimičnim odricanjem od bilo kakvog otpora koji bi agresivcima bio povod za još jači pritisak, a drugim žrtvama znak solidarnosti i nade. Dostojanstvo se čuva odlaskom, bijegom, nestankom, novim početkom negdje drugdje, što dalje od izgubljenog zavičaja. No, i u Budimpešti i Beogradu i Zagrebu, pa i još daljim utočištima, bjegunca će stići poneka avet zavičaja, ponekad samo ne dajući mu da mirno spava, ali ponekad i hraneći ranjenu sovu njegovim živim mesom. I zašto onda bježati kad zapravo ne možeš pobjeći? No, pročitajmo Makovo zrno još jednom i razmislimo još jednom od čega treba bježati, gdje se to nešto nalazi, u čemu je utjelovljeno. Odgovor nam se možda neće svidjeti: ono što je doista humano ne samo da nadilazi, već i potpuno poništava svu hijerarhiju vrijednosti o kojoj nas od djetinjstva uče i kroz život nam je neprestano ponavljaju, utuvljuju, propovijedaju i nameću. Čovjek je čovjek kada shvati da su svi drugi atributi njegova bića potpuno nevrijedni u odnosu na njegovu čovječnost. O tome nas, na teži način, poučava ova knjiga.
(Objavljeno u Glasu Istre, 21. veljače 2009.)
Post je objavljen 26.09.2009. u 21:24 sati.