Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Posttraumatski piknik

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nihad Hasanović: »O roštilju i raznim smetnjama«, roman, Algoritam, Zagreb 2008.

Na unutrašnjoj naslovnici ove knjige naslov romana nastavlja se u podnaslov, koji glasi: …ili kako rat ne zaboravlja svoje đake. Već pomalo naviknuti (ili razmaženi) izvrsnim romanima i zbirkama priča bosansko-hercegovačkih pisaca, što svoj put do publike nalaze preko zagrebačkih nakladnika, podulji složenac ovog naslova i podnaslova mogao bi nas navući na očekivanje da se tu radi o nekoj duhovitoj, crnohumornoj prozi. I zapravo je dobro da smo prije romana O roštilju i raznim smetnjama imali uvid u nekoliko takvih, vedrijih bosansko-hercegovačkih tranzicijskih proza, koje kao da su humorom nastojale izbjeći stres zbog onih težih tema koje pisca proganjaju i vrebaju, ali ih je nevjerojatno teško ukrotiti a da to ne ispadne pompozno. Dobro je da smo dosta prije ovoga romana mogli čitati kako se ratni stradalnici umiju izvući iz ratnih i postratnih nedaća, originalnom bosanskom snalažljivošću i prije svega duhom, jer smo sada spremniji razumjeti od čega se to trebalo izvlačiti.

O roštilju i drugim smetnjama vrlo je snažan psihološki roman, u kojem ćemo sa strahom i stravom malo pomalo spoznavati što rat može učiniti čovjeku, što mu doista može učiniti.

Kontrapunkt glavnoj temi romana njegova je uvodna scena: piknik, teferič kraj rijeke na kojem se okupljaju svi likovi, tek kasnije razlučivi na glavne i sporedne, u atmosferi skoro pa idiličnoj. Mogla bi to biti i ona prijeratna idila, da nije u tom razgovaranju, roštiljanju, kupanju u još mrzloj Uni, čavrljanju, igranju i trpkim šalama, sasvim razvidna neka napetost. Pukotine među ljudima skoro da su vidljive, sigurnosne obrambene opne osobnih prostora vrlo su napete: nešto tu ne štima.

Ubrzo pada mamac: piknik se ipak događa poslije rata, a ekipu koja se na njemu zatekla objedinjuje pripadnost inicijativi za obnovu negdašnjeg muzeja AVNOJ-a i njegovo pretvaranje u suvremeni multimedijski centar. Još uvijek očekujemo neku poluhumorističnu priču, napetosti i razlike među već solidno ocrtanih četvero glavnih likova utrpanih oko iste misije odlično su gradivno tkivo za komediju ili barem tragikomediju, ali onda tek počinje ono pravo. I sasvim drugačije, neočekivano.

Nema ništa od zajedničke misije, nema ništa ni od glavne četvorke: jednog lika će autor prilično neočekivano ubiti. Ostaju tri sudbine koje se, jedna po jedna, raspliću, od nedavne prijeratne, ratne i poslijeratne prošlosti do trenutaka njihova stapanja i okupljanja, kratkog labavog supostojanja i naposljetku neizbježnog razlaza.
Da nije bilo rata i svih okolnosti oko, tijekom i zbog njega, tih bi troje ljudi - Selver, Šefik i Mirela - možda bili i normalni ili bi ih sudbina nanijela putovima ekstravagantnijim, ali uobičajenim za odrastanje i sazrijevanje u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća bilo kog kutka bivše države. To se dalo naslutiti iz knjiga koje su čitali, glazbe koju su slušali, mjesta na kojima su se okupljali. Međutim, rat ih je zahvatio, na različite načine i u različitim trenucima, promijenio ih brže nego što su to pojmili, i zablokirao im sustave vrijednosti koje su godinama bojažljivo i brižljivo usvajali i gradili. Ne samo političke, vjerske, građanske, već i one na razini osobnih odnosa prijateljstava, ljubavi, povjerenja, odanosti, dobrohotnosti, a nadasve - samopoštovanja.

Autor je u jednom intervjuu rekao da poslijeratne političke odnose u i prema Bosni i Hercegovini doživljava kao zataškavanje mnogih strahota koje su u ratu i zbog rata činjene. U tome kao da leži ključ trauma i osobnih tragedija glavnih likova njegova romana: oni kao da u sebi nastoje zataškati rat na osobnoj, intimnoj razini. Ono što se suzbija na jednoj razini, neumoljivo izbija na drugoj pa duh i tijelo zastranjuju u duševne bolesti, stanja trajne panike, u nervozno traganje za drugim razinama identiteta, emotivnu neosjetljivost i oštećenost, samoozljeđivanje, krajnju asocijalnost, u ljutnju i bijes prema sebi samom.

Nikakvu agresiju prema drugima, nikakav spektakularni prosvjed, nikakvu diverziju, ništa što bi bilo usmjereno prema društvu i državi, prema vojskama i politikama kao krivcima za svoje stanje - ovi likovi neće poduzeti. Iako preživjeli, oni su uništeni, ostajući izvan bilo kojih veteranskih ili PTSP-ovskih statistika. Oni sami u krivca nisu sposobni uprijeti prstom. Zato umjesto njih to, i to jako snažno, čini ovaj roman.

(Objavljeno u Glasu Istre, 14. veljače 2009.)


Post je objavljen 26.09.2009. u 21:19 sati.