Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/knjigazaplazu

Marketing

Kriva skretanja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Julijana Adamović: »Kako su nas ukrali Ciganima«, zbirka priča, Privlačica, Vinkovci, 2008.

Prekrasna je ovo zbirka priča, i kao cjelina i svaki tekst zasebno. Julijana Adamović je za svoju prvu knjigu, zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima, dobila nagradu Kiklop za najbolje domaće debitantsko prozno djelo u prošloj godini. Drago mi je zbog nagrade, no još bi mi bilo draže kada bi Kiklop bio motiv mnogima, što većem broju onih koji čeznu za dobrom književnošću, da pročitaju ovu knjigu. Jer Adamović je, iako joj je to prva objavljena knjiga, spisateljica koja raspolaže magijom, autorica koja znade tajnu i nesebično je dijeli s čitateljima.

Vjerujem da po završetku ovakve niske tekstova pisca mora obuzeti osjećaj iscrpljenosti, iscijeđenosti jer iz svake se rečenice i priče osjeća da je puno uloženo u njih, da su se osjećaji i snovi, zanesenost i razočaranja tako lijepo poslagali jedni uz druge stvorivši spontanu čaroliju, ne mađioničarski trik, već baš čaroliju koja nas navodi da još dugo nakon završetka (čitanja, sanjanja ili zbivanja u stvarnome životu, jer to je u knjizi gotovo isto) zurimo u neku neodređenu točku i u žaru otkrića hvatamo i spajamo niti… ili ih prestrašeni užurbano kidamo u panici, dok netko ne vidi, dok netko ne shvati…

Nema puno knjiga nakon čije bi zadnje pročitane stranice i zaklopljenih korica, čitatelj zagledan u gornji kvadrant svoga vidnog polja uzdahnuo i autoru, kroz sve prostorno-vremenske dimenzije uputio jedno veliko, toplo hvala. Ovo je tek četvrta ili peta takva knjiga u mom čitateljskom životu. Mogao bih vam ih sve nabrojati, ali posvetimo se ipak ovoj, sada i ovdje.

Najprije, o čemu piše Adamović? Ako vam turam knjigu u ruke, prvo ćete pitati o čemu je. Ne treba od odgovora na to pitanje bježati u neodređenost, iako ćete shvatiti o čemu govori knjiga tek kad je pročitate, a vaša interpretacija možda će se razlikovati od moje. Evo o čemu se meni čini da autorica piše: o uzajamnom ispipavanju ljudskih karaktera kao trajnom i životno-smislenom procesu.

Dijete, djevojčica, djevojka, žena, supruga, majka, baka, starica - junakinje su ovih priča, a najčešće ih određuje neka životna dvojba, pitanje što ostaje neodgovoreno od onih koji moraju znati, uostalom, često je i neodgovorivo. Sve su to djevojčice, djevojke, žene koje je sudbina brutalno operirala od egoizma i koje su, ne uvijek zbog toga, ali jako često upravo zbog toga, pogrešno skrenule. Krivo su usmjerile svoju djetinju pažnju čega bi postajale svjesne tek puno kasnije, odabrale su krive ljude da bi im podarile svoj život, krivo su procijenile trenutke nadjačavanja života i smrti.

Životno razočaranje takvim junakinjama neće donijeti osjećaje ljutnje ili bijesa, već propitivanje kako su se mogle tako prevariti, zašto je zakazao unutrašnji kompas, gdje je zaškripio detektor nepouzdanosti, na što paziti drugi put, ako drugog puta uopće bude. Žaljenje koje tada, pokatkad, nastupa, nije sapuničasto, niti vuče na neku životnu pouku, već je - drugačije. Fizička je to, odnosno tjelesna manifestacija osjećaja ili prisjećanja, duboki lomovi ili grčevi koji za okolinu ostaju neprimjetni, no junakinja priče i dalje ostaje jaka žena.

Još jednu dimenziju priča Julijane Adamović valja izdvojiti i naglasiti. Malo je složena, no pokušajte me pratiti. Snovi su kod mnogih junakinja ovih priča važan putokaz u životu, a ponekad i život sam. Sanjano se ponekad doista i proživljava, ali iz toga ne proizlazi da je san proročanstvo. Naprotiv, san je mjesto (ili dimenzija, teško je biti dovoljno slikovit da sve bude jasno) gdje opstoji život; ako u stvarnosti živimo san, iz njega posuđujemo život. Ili ga krademo. No, dualnost i paralelnost sna i života otrećuje se još i literaturom. Neke su junakinje i spisateljice ili su pak životno spojene s muškarcima-piscima pa povrh sna i stvarnosti njegova ili njezina literatura postaje dodatna dimenzija u kojoj se postoji ili živi i iz koje se posuđuje ili krade, naravno i obrnuto. Sve tri razine – snovi, stvarni život i literatura – dijele pravo na oblikovanje sudbine i identiteta sanjača ili pisca…, a iz izbora posljednja dva pojma jasno je da na vrijednosnoj ljestvici stvaran život pada na dno.

(Objavljeno u Glasu Istre, 24. siječnja 2009.)


Post je objavljen 26.09.2009. u 21:06 sati.