srijeda 21.15
pomalo omamljena, pomalo gladna, previše užurbana, tek stigla u večernjim satima s posla i mozga još još zahuktalog od radnih zadataka...
sjela sam takva nikakva u svoju omiljenu fotelju i iza leđa ubacila jastučić kako
bih lakše sjedila uspravno. nogu smotanih u amatersku imitaciju joga položaja i ruku ležerno opuštenih, sklopih oči i krenuh u polje tražiti ženu mačku.
koja luda rečenica, a? hehe...
no, evo sada mi se štuca, a babe kažu da to znači da netko misli na mene. možda je neki slabašni krajičak moje svijesti, rasplinute u beskraju, okrznuo u nekoj sićušnoj mikrosekundi
makar vrh jedne dlačice njezinog mačjeg krzna, pa mi se to vratilo na materijalnoj razini kao štucavica? hik.
pored mene gori velika, debela svijeća i lagano se dimi zapaljeni mirisni štapić (moj omiljeni miris je sarasvati, ali toga više nemam, ovaj je nešto teži...volim mirisne štapiće).
uroniti u sveprisutno,beskrajno polje čiste svijesti čiji dio jesam....to zvuči kontradiktorno, to je paradoks...uranjati u nešto čega si dio...no, to je obilježje božanskog. paradoksalnost. mislim da sam prvi puta postala svjesna da mi je bog (onako kako ga ja shvaćam, „moj“ bog) drag, kad sam shvatila da je paradoksalan. moguće je da bi čovjek s ulice jednostavno rekao: lud. luđak u čijem djelovanju ima logike koja je nelogična, ali čudesno inteligentna na način koji ljudskoj inteligenciji stalno izmiče, a ona ne može ne loviti ga....čovjek i bog, kao magare i mrkva.
po polju čiste svijesti sam se rasplinula kao svjetlost kroz tamu sobe u trenutku kad pritisnete prekidač. kućnim satom nemjerljiv djelić sekunde koji obuhvaća cijeli svemir. potonuće u sebe koje vas izbaci na van i munjevito obriše granice između vas i svijeta. ja jesam. i to je sve. i to je sjajno. ali to ja...to nije ovo ja koje sada tipka....to je sve. i sve je dobro. tako nevjerojatno dobro, da to postaje smiješno i čovjek se osjetivši tu spoznaju u samoj srži svojega bića kao apsolutno neupitnu činjenicu....može jedino smijati! smijati smjehom boga kad se smije sam sebi. mislim da je pravilno izgovorena mantra OM zvuk božanskog smijeha i radosti....kojim je prožeta cijela kreacija, sav svemir i sve onkraj njega...
da. sve je dobro. unatoč svemu, svim strahotama života...sve je uvijek dobro. u polju čiste svijesti. koje sam jednom okrznula u prolazu.....
ali, ne večeras.
ja sam majstor odugovlačenja i odgađanja, zaobilaženja i izvrdavanja onoga što želim.
postojala je preduga pauza između tog mojeg posjeta polju čiste svijesti u trajanju od djelića sekunde i ove večeri. a, praska je pravilo, zakon, praksa je sve....količina misli i fantastični načini na koje ego i mozak blisko surađujući zavlače i skreću pažnju na druge stvari sliče na pravu komediju. znala sam se služiti trikom za kojeg se više ne sjećam da li sam ga naučila iz neke knjige ili od nekoga iz moje blizine: promatraj sebe. zamisli da stojiš pored sebe same i da se promatraš. o, bože, kako smiješno! pa, čovjek je najsmješnije biće na zemlji!
-morala sam promjeniti odjeću i obući nešto udobnije. pa, još jednom.
-morala sam se ustati i namjestiti jastučić iza leđa kako mi više paše
-morala sam sjediti u joga položaju, jer mi to dođe nekako prirodno, iako znam da ne mogu tako sjediti 15-20 minuta
-morala sam se ustati i namazati ruke kremom, jer su bile jako suhe
-morala sam se premjestiti u drugi položaj, jer me žuljao članak na desnoj nozi
-morala sam ustati i premjestiti sat na mjesto s kojeg ga vidim bez okretanja glave
-morala sam „razmotati“ noge, jer.....nisam jogi!
a, tek misli! ljudski mozak nikada ne radi brže i nametljivije nego kad pokušate postići da zaveže!
zanimljivo je moći jasno osjetiti i razgraničiti tišinu u sebi od vanjske buke i promatrati kako postoje i traju paralelno, istovremeno.
zanimljivo je primjetiti koliko se čovjeku uporno i lukavo nameću misli koje dolijeću odnekud u svijest kao kreštavo jato svraka pred spavanje na krošnje drveća. nezaustavljiv proces. ali, intrigantno je i shvatiti koliko je nemoguće nešto što zvuči tako lako i jednostavno: prestati misliti. samo postojati u tišini.
no, dobra stvar u svemu je to, što me sve to skupa nije ni malo iznerviralo. što mogu sve to prihvatiti kao normalan dio putovanja u .....prema....ničemu.... svemu....
laganim otiscima šapa žene mačke u običnom ljudskom oku nevidljivom polju čiste svijesti.
ma....jel to dlaka?! fuj. linja se...
te, mačke!
p.s. necenzurirano. nelektorirano. svježe, taze, direktno ispod čekića.
Post je objavljen 24.09.2009. u 00:42 sati.