Prije odlaska iz rodnog grada, posjetili smo udovicu krsnog kuma Velike. Prekrasna, velika kuća, dvorište, bazen, drveni trijem pred kućom, s velikim stolom, TV-om, kućanskim aparatima – ljetna kuhinja i blagovaonica u jednom, na otvorenom. Vani je bilo sunčano i ugodno, pa smo sjedili na trijemu. Kumu smo jedva probudili. Zaspala čvrsto nakon subotnjeg tuluma, koji je trajao do jutarnjih nedjeljnih sati. I skoro je ne prepoznah, kad je konačno izašla iz kuće. Nekad crnka, duge kose do pola leđa, sad je plavuša. Jedva probuđena, uzmuvala se da nam skuha kavu. I krenula u buđenje ukućana. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se ukazivali. Novi muž. Sestra, šogor, nećak, kćer i na koncu sin. Popili kavu, popričali, čuli neke novosti.
Nisam se mogla oteti čudnom dojmu. "Novi Zoran" (jer se pokojni kum isto tako zvao) mrvu podsjeća na kuma. Čovjeka vidim prvi put u životu. Sjedi za stolom, kuminim i kumovim stolom, pred kućom, kuminom i kumovom. Pogladi kumu po ruci, izmjenjuju poglede, smješkaju se jedno drugom. I sve znam, i svjesna sam da kuma više nema i da život jednostavno teče dalje, ali opet nekako očekujem da će se taj čas odnekuda stvoriti "pravi" Zok. Kum. Dragi, uvijek nasmiješeni, nježni i duhoviti čovjek. Koji je obožavao tu istu ženu. I djecu.
Mi smo samo prolaznici u njihovim životima. Nismo se često viđali. Nekoliko zajedničkih ljetovanja, posjet budućoj kumici, krštenje Velike, povremeni posjeti. Kum je plovio na stranom brodu, dolazio svakih tri do šest mjeseci. Došao bi kući, proveo neko vrijeme s obitelji, odlazio s njima na ljetovanje ili doček Nove godine, prepucavao se s majstorima. Jer su u tih dvadesetak godina braka i njegove plovidbe promijenili i preuredili dva stana, sagradili jednu kuću, prodali je i kupili ovu, zadnju kuću. Kuma je brinula o djeci, stanovima, kući, jedno vrijeme vodila vlastito poduzeće, putovala s jednim ili oba djeteta po svijetu kako bi provela par dana s mužem u nekoj od luka. I sigurno joj nije bilo lako. Nakon toliko godina, kad su već počeli razmišljati o njegovom prestanku plovidbe, o danima koje će konačno provesti zajedno, njegova je smrt bila totalni šok. Žena u četrdesetima, atraktivna, pametna i odlučna, s dvoje djece, sinom koji je završio fakultet i počeo raditi, i desetogodišnjom kćeri. Kuća, hipoteka. Kuma se zaposlila, roditelji su preko dana dolazili brinuti o kćeri i kući. U njihov život ušao je novi muškarac. Sigurna sam da je dobar čovjek – kuma je pametna žena i ne bi si dopustila vezu s lijenčinom, sebičnjakom ili vjetropirom.
Pita me Mlađa da li je "novi Zoran" vjenčanjem s kumom postao naš kum. Navikla je da su kumstva veze poput rodbinskih. No, ovog čovjeka nećemo zvati kumom. Čak ni kuma nije mogla biti krsna kuma i biti upisana kao takva u krsni list Velike, iako smo to željeli. Jer kum i kuma nisu bili crkveno vjenčani te je samo pokojni kum bio "pravi" kum.
Ne želim uopće pametovati o kuminom novom braku. Žena ima pravo na svoj život. Netko nakon smrti bračnog druga ostaje do kraja života sam, netko nađe manje ili više srodnu dušu. Kivni, zavidni, zločesti ljudi uvijek nađu razloga za ogovarati nekoga. Ili previše žali za pokojnikom. Ili premalo. Predugo ili prekratko nosi crninu. Po nekome ne bi se udovac ili udovica smjeli godinama ni nasmijati. Ako je pokojnik bio jako bolestan, uz njega bračni drug okopni, preuzimajući dio tereta borbe s bolešću. Pa se nakon smrti bolesnika ovaj drugi oporavi, nekako živne. I opet se nađe opaki jezik koji to zamjeri.
U razgovoru na trijemu saznadosmo i da se prijatelj iz školskih dana rastao od žene. Toliko ljudi u našim životima, toliko različitih sudbina. Prije dvadesetak godina slušali smo većinom o vjenčanjima i rođenjima. Sad su vijesti sve češće o rastavama. Da ljudima zamjerim što su se rastali, bilo bi potpuno blesavo. Pusti me da živim, ne diraj me, neću ni ja tebe. Otkud znam kako bih se ja u njihovoj situaciji postavila? Tromajku koja je prevarila muža pozdravljat ću i dalje. I vjerovat ću njenom bivšem mužu da je još uvijek voli, i da bi je htio primiti nazad ukoliko ona to bude željela. Mogu zamjeriti i zamjeram nekome tko je napustio voljenu osobu umjesto da joj je pružio podršku, bez obzira da li je bila riječ o zdravstvenim ili novčanim ili poslovnim problemima. Mislim da su u tom slučaju sebičnost ili kukavičluk bili jači od ljubavi. Zapravo, po meni tu ni nije bilo prave ljubavi. Ma, život piše svakojake romane...
Post je objavljen 22.09.2009. u 11:34 sati.