Čim sam ga vidio, odmah sam znao kako nema nade da će još dugo živjeti. Lice mu je bilo natečeno. Oči mu nisu bile baš bistre, i što je još najgore, metastaze tumora izazvale su veliku oteklinu na njegovu čelu.
Rekoh: "Kako si, oče?"
Gledao me pružajući ruku ispred sebe, smeten i nesretan, i ja sam shvatio da on čak ne može više ni govoriti. Ali istodobno, moglo se vidjeti da nas prepoznaje, da je svjestan što se događa, da mu je um bistar i da sve razumije.
Iznenada me pokosila tuga zbog njegovog teškog stanja i bespomoćnosti. Bio sam slomljen. Suze su mi potekle. Nitko više ništa nije rekao.
Zario sam svoje lice u pokrivač i plakao. I jadni moj otac je plakao. Ostali su stajali pored nas i šutjeli. Bila je to strašna tuga mučenika. Bili smo potpuno bespomoćni. Nitko ništa nije mogao učiniti.
Kad sam napokon podignuo glavu i obrisao suze, primijetio sam da su bolničari stavili paravane oko kreveta. Bio sam suviše nesretan da bih se stidio svog neengleskog pokazivanja tuge i osjećaja. I tako smo otišli.
Što sam mogao učiniti s toliko mnogo patnje? Nije bilo načina da ja ni bilo tko drugi iz obitelji, izbjegne toliku bol. Bila je to živa rana za koju nije bilo lijeka. Morao si je prihvatiti, poput životinje. Bili smo u stanju u kakvom je bio veći dio svijeta, u stanju ljudi bez vjere pred ratom koji se slutio, pred bolešću, boli, gladi, patnjom, pošastima, bombardiranjima, smrti. Jednostavno, bili ste prisiljeni trpjeti, šutke i nijemo kao životinja. Pokušaj to izbjeći, ako možeš. S vremenom moraš dosegnuti točku kad patnju ne možeš izbjeći. Prihvati je. Ako misliš da te neće toliko boljeti, možeš i otupiti svoje osjećaje, no uvijek ćeš morati prihvatiti nešto od nje. Sve dok te na kraju ta bol ne proguta.
Zapravo, mnogi ljudi nikada ne shvate istinu, da što više pokušavaš izbjeći patnju, utoliko više patiš, jer te sve manje i beznačajnije stvari počinju mučiti, razmjerno tvom strahu da ćeš biti povrijeđen. Onaj koji najviše pokušava izbjeći patnju, na kraju je taj koji najviše i pati: njegovu patnju izazivaju stvari koje su tako male i tako trivijalne da može na kraju doći do zaključka kako više ni u čemu ne vidi smisla. Najveća mu muka postaje samo njegovo postojanje, njegovo vlastito biće, koje je odjednom postalo predmet i izvor boli, kao i čitava njegova svijest o sebi i svom postojanju. Ovo je još jedna od velikih perverzija preko koje đavao koristi našu filozofiju kako bi izokrenuo čitavu našu prirodu, kako bi oduzeo značenje svim našim sposobnostima za činjenje dobra te ih okrenuo protiv nas samih. (...)
Od svih nas, otac je jedini stvarno imao nekakvu vjeru. I ne sumnjam da ju je imao u velikoj mjeri, i da iza zidova njegove samoće, njegov um i njegova volja, neumanjeni i neometani ni na koji esencijalan način zbog djelomično umanjenih funkcija nekih njegovih osjetila, nisu bili okrenuti Bogu, da nisu bili u odnosu i komunikaciji s Bogom koji je bio s njim i u njemu, i koji mu je podario, uvjeren sam, svjetlo da razumije i usmjeri svoju patnju za dobro i savršenstvo vlastite duše. Bila je to velika duša, široka, puna ljubavi i prirodnog milosrđa. Bio je to čovjek posebnog intelektualnog poštenja, iskrenosti i čistoće poimanja. I ovo mučenje, ta užasna i zastrašujuća bolest koja ga je nemilosrdno pritiskala do samih ralja smrti, nije ga uništilo, unatoč svemu.
Duša je poput atleta koji trebaju ravnopravne protivnike, kad god se moraju iskušavati do krajnjih granica izdržljivosti i kad na kraju prime odličje u skladu s učinkom svoje borbe. I dok se moj otac borio s tumorom, nitko od nas nije razumio tu bitku. Mislili smo da je slomljen, a patnja ga je zapravo činila velikim. I mislim da mu je Bog odvagnuo onu mjeru patnje koja mu je postala nagrada, u koju je sigurno vjerovao više nego što bi ijedan teolog mogao očekivati od čovjeka da trpljenje prihvati izričito kao "nužno sredstvo", tako da je on bio pripravan na svoju nagradu, i njegova je borba bila vjerodostojna, a ne nikako izgubljena, uzaludna ili potraćena.
Thomas Merton OCSO, "Gora sa sedam krugova"
Post je objavljen 20.09.2009. u 19:30 sati.