"Propitivanje vlastita ludila, njegove svrhe i mog stava prema tome. Razmišljanje o tome prihvatiti ludilo ili ne, iako je ono u meni, želio ja to ili ne; to se zove Metaludilo.
Situacija u kojoj postajem svjestan svojeg luđaštva, čime stvaran otklon jastva od svog ponašanja i mentalnog stanja."
Ugledavši ludilo, jastvo poput nekog gledatelja filma u kinu, može samo nemoćno promatrati posljedice ludila, jer na to ne može utjecati.
Ali može promišljati o njemu, jer ludilo je film, moje saznanje ludila i promišljanje o njemu bi bilo gledanje filma.
To onda stanje luđaštva dovodi na meta razinu, jer obično stanje ne bi promišljalo o ludilu samo se pitalo, zašto sam takav, već bi jastvo bilo upleteno u tu luđačku mrežu i ne bi ga niti bilo svjesno.
Metaluđak, he, tom odvojenošću od svog ponašanja, postaje ujedno odvojen od svijeta, jer, kao što je gore navedeno, obični luđak ne posjeduje odvojenost jastva i ludila, njemu je sve to ubobičajeno poanšanje koje društvo nagrađuje ili možda ne nagrađuje. Ipak, kada, primjerice, svakodnevnom kupovinom kutije šibica određene marke spašava svijet od katastrofe, društvo će ga nagraditi ili bi ga nagradilo, samo kada bi znalo što je učinio, ali eto, on ili ona (kako god) zbog svoje skromnosti ili straha da mu ne otkriju strategiju ne objavljuje to svijetu (možda tu i tamo izleti kada primijeti znakove na osobi da je jedna od odabranih).
Drugim riječima, metaluđak je samospoznati luđak i ta samospoznaja ga udaljuje od svijeta čime se njegova usamljenost i tjeskoba samo povećava.
Ali osim usamljenosti i tjeskobe, metaluđak postaje i arogantan. Doživljava sebe umnijim od običnih ljudi, jer, iako su oni, recimo, normalni, nisu samospoznati!
Ne promišljaju o svom stanju, oni su naprosto takvi, njihovo jastvo je sraslo s ponašanjem. Kao junaci Kafkinih romana i prića koji stalno obijaju vrata, idu od višeg do višeg činovnika u hijerarhiji u nadi da će nešto promjeniti, da će riješiti svoj problem, ali toga nema, jer je već sve zacrtano, samo oni nisu svjesni toga i trude se sve više i više.
Oni su po metaluđaku nesvjesni da su likovi u već snimljenom filmu, smatraju da njihove radnje mogu utjecati na razvoj filma, ali metaluđak u svojoj odvojenosti zna da je to nemoguće. I on je na višoj razini, iako je njegov film života determiniran, odvojenost jastva, koje je gledatelj, mu daje tu spoznaju uvjetovanosti.
On time ostvaruje mudrost zapisanu na Delfima, "Spoznaj samog sebe", ali što time korisno dobiva, osim običnog znanja beskorisne istine?
Može li on onda, da se dalje poslužim s metaforom o filmu, napustiti gledanje filma ako mu se ne sviđa i umjesto horora otići pogledati neku komediju s hepi endaom ili bi trebao postati potpuno pasivan?
Može li ta odvojenost jastva utjecati na promjenu ponašanja?
Ako je jastvo pasivni promatrač ne bi mogla, ali kao samospoznato biće, svjesno da je parola o samospoznaji pisala na Delfima i da su tamo bili Orakli (proročice) koje su osobama davale proročanstva proturječnog sadržaja (odnosno prisjeća se da je tijekom filma to učio u školi), metaluđak se pita; "Nije li upravo proturječje indikator slobode i moguće promjene ponašanja, jer nam ne nudi ništa točno odrđeno, već je prema prorčanstvu jednako moguće da radnje dovedu i do dobrih i do loših posljedica?".
Osim toga mogli bi jastvo metaluđaka i film njegovih ponašanja usporedili s scenom iz Paklene naranče, kada Alexu privezanom za stolicu puštaju filmove nasilja uz Bethoweenovu muziku, jer nasilje i muzika su upravo Alexov film, njegovo ponašanje, a jastvo je on privezan na stolici i po prvi put njegovo jastvo je odvojeno od njegova ponašanja i život, što nije nikako ugodno. Samo bi posljedice trebale biti drugačije, dok se Alex počinje uvjetovano ponašati, metaluđak bi u tom odvojenošću jastva i ponašanja trebao pronaći slobodu volje, barem donekle.
Naime, poanta oraklovih proročanstva jest da potaknu um onomu kojemu se proriče da ne čeka pasivno budućnost, već neka je usmjerava u svoju korist promišljanjem o proročanstvu i tako onda djeluje. Da promišlja o proročanstvu i tako konačno dođe na meta razinu i odvoji svoje jastvo od filma njegova života. Time vidi nove staze, koje možda i dovode do istog cilja (u konačnici je to smrt), ali barem su različite, neke ravnije, neke grbave, neke kroz šumu, neke kroz park, neke asfaltirane. Ili da se poslužim analogijom s filmom, neka staza je horor, neka komdija, neka pornić, neka krimić...uglavnom staze raznih žanrova, ali sve imaju jednu zajedničku stvar, jeli: The End.
Nakon te spoznaje, metaluđaku se javlja jedna od scena filma života kada se mala mačka igrala sa vunenim klupkom.
Zacrtano je da će se klupku u konačnici odmotati do kraja ako mačka ustraje u igri, ali nije zacrtan način kako, hoće li se zaplesti ili neće. Stoga metaluđak zaključuje: "Sve je klupko s kojim se mi igramo kao male mace i o našoj zaigranosti ovisi kvaliteta našeg života, jer ako pasivno čekaš budućnost, ne razvijaš njezino klupko i ona se neće dogoditi te se onda prepuštaš entropiji.".
Propadanje je brže i manje zabavno..
Post je objavljen 20.09.2009. u 15:16 sati.