Marketing
Nerazumim se trenutno - tko je tu tata ?
Da mi je samo večeras nebo puno tijesnih oblaka, tmurnih u noći
I lagana kiša, izašao bih na ulicu, bos u boxama, digao pogled gore. Samo da mi kapi osvježe umorno lice, stajao bih satima u mjestu. Nebih ništa mislio, nebi naprezao i to malo sivih stanica, što mi je ostalo... Jer sječam se, nekad sam bio puno pametnij. Ne, nije mi ništa, nije mi loše, nemam problema, barem važnih i jesam sretan, ali mora biti da mi ni to netreba večeras. Zvuči licemjerno i osorno, imaš sve, a večeras ti netreba ništa... Želim samo sebe, jednostavnog, dodirnuti samo dno svojeg postojanja, negdje u peti. Naći grubi asfalt, i namjerno zacrniti noge, a voda nebeska neka mi opere tu ludu glavu. Želim malo vjetra, neka mi naježi dlake na rukama... Osjetiti led. A životinja u meni će skupiti svu svoju snagu i zatvoriti se u srce, gdje je njezin dom. Zapravo jedna polovina, druga pripada meni...Zar sam proklet kao čovjek, povrh sreče, nedostaje mi bol.
Do nedavno mi je bio pun kurac akcije, sad je zazivam željom za apsolutnim nemrdanjem. Zar su popustile brokve dasaka iznad moga vrata? Koliko nelogičan večeras želim biti? Možda sebe želim prisiliti da patim, iako mi je to debilno, jer volim sebe... Ooooo da, volim sebe. U čemu je jebeni problem? Kao da živim raj, a srce želi vidjeti ekipu u paklu...Haha, ne nije to... redovito se viđamo.. Kao da visim na stropnom ventilatoru i čekam da netko pritisne prekidač. Da me pošteno zavrti, a noge neka lete. Ali nema nikoga u sobi. Pa bi trebao se pustiti s njega, zalipiti od pod, propuzati do prekidača, upaliti ventilator, ali tko će me skršenog podignuti da se ponovo zakačim, na ventilator u pokretu..
Pitam se da li itko ovakvo što može razumjeti???
I sad nakon cijelog jebenog ispuhivanja riječima, vidim da iako neželim ništa, jer imam sve, opet sam pun želja... Pas mater...
Post je objavljen 19.09.2009. u 19:00 sati.