Mislim ovih dana često na pokojnog krsnog kuma starije Potočnice. Prisjećam se svih naših zajedničkih druženja, njegovog osmijeha. Sjećanja nisu izblijedjela, al postoje i video zapisi. Baš bih si mogla jedan dan, u tišini vlastitog doma, pustiti neke kazete, ponovo čuti njegov glas.
I na taju svog mislim, svaki dan. Ovih dana, kako se spremamo na berbu, još intenzivnije. Moja se mama nije do sada usudila pogledati video snimku posljednje tajine berbe. Ne vjerujem da će je uopće ikad htjeti vidjeti. Ona je ipak starija generacija, nije navikla na čuda tehnologije, ništa neobično. Ja ću si pustiti filmić, ponovo gledati dobro poznate pokrete i geste, slušati ga...
U nizu takvih i sličnih misli, pročitah jučer da je umro Patrick Swayze. Ne u svibnju, kako su neki tada pisali, nego u ponedjeljak, 14. rujna. Iako su bile male šanse za preživljavanje, i iako je mogao izgubiti bitku s bolešću i prije nekoliko mjeseci. U istinitost vijesti uvjerila sam se čitanjem nekoliko portala s vijestima i posjetom službenoj stranici međunarodnog kluba njegovih obožavatelja. Da, nažalost, bolest je pobijedila. Ostaje sjećanje na njegov lik, uloge, pogotovo u Prljavom plesu (kojeg sam odgledala iks puta, i opet ću, i nikad mi neće dosaditi), Duhu i Paklenom valu. Drag, zgodan, simpatičan, graciozan...
Post je objavljen 16.09.2009. u 08:55 sati.