Napisano jedne ljetne subotnje noći. U tramvaju u polupijanom stanju. Uživajte..
Krivo mjesto. Krivo vrijeme. Krivi ljudi.
Ti spavaš. Tako spokojno
spavaš obavijen velom noći.
Magični snovi prodiru
sve dublje u tvoj um.
Ja. Neshvaćena djevojka
pred gomilom ljudi.
Izložena. Sićušna. Mala.
Mi. Negdje u djeliću
svemira. Tako velikog,
prostranog, beskonačnog.
Pokušavamo se otvoriti
potpuno, predati bezuvjetno,
ali nešto koči našu
romansu, našu preveliku
želju.
Volimo se, svatko
u svom svijetu.
Tako prokleto različiti,
ustvari isti, plahi,
željni slobode.
Da možemo živjeti,
disati slobodno,
bez pravila, bez cijene.
Skupa. Uvijek skupa.
Bez obzira na činjenice,
ljude.
Ulica bez glasa, tek
odmjereni koraci budućnosti,
koja stiže. Neumorno
dolazi rušeći dane,
zaboravljajući glasove,
riječi, nadu.
Nebo tamno, sivo,
nakon kiše.
I zvijezde. Koje
uvijek stoje. Nepregledne,
udaljene, sitne. A tako
velike i moćne.
Lavež psa. Iskren. Lud.
I sjena. Bolna,
teška, izokrenuta sjena.
Uvijek tu, uvijek prati.
Bez tona. Bez prigovora.
Bez straha.
Napokon utočište. Spas.
Mir. Spavam.
MOžda budemo skupa.
Barem kroz snove,
barem trenutak.
Srušit ćemo zidove,
pobijediti udaljenost.
Ti i ja. Ponositi. Vječni.
Gladni života. Zauvijek
jedno. Barem kroz snove.
Post je objavljen 15.09.2009. u 18:46 sati.