Marketing
Poput lavine emocije naviru, nekada tako snažno i previše brzo da ih sama više ne mogu raspoznati. Kad ih postane tako mnogo, kada se izmješaju kao igraće karte, shvatim da sam možda previše emocijonalna. Jesam li? Tražim li previše?
Ne želim biti takva i teško mi je priznati da ja jesam takva i da možda meni osobno treba više pažnje nego drugima. Vjerujem da je za to kriva moja prošlost. Učinila me nesigurnom, natjerala me je da sumnjam i strahujem da ću jednoga dana opet ostati sama. Zbog toga tražim dokaze, dokaze koje će mi pokazati da sam u krivu, koje će me uvjeriti da sam još uvijek ona ista pesimistična osoba koja se previše brine, dokaze koje će mi dokazati da sam voljena… U nekim trenucima se dogodi da te dokaze ne mogu pronaći… I onda se izgubim. Na tom dugom putu, u toj skoro nepobjedivoj bitci mene same sa svojom prošlošću, zaboravim gdje sam i kuda sam krenula. Izgubi se smisao. Sumnja i strah postanu tako velike da su skoro pa i stvarne…
Zapitam se imam li razloga za taj strah? Zapitam se da li pretjerujem? Ali kako otjerati neki osjećaj iz sebe kada je to nemoguće? Kako otjerati kada mi nitko ne pomaže da ga otjeram, da mi pomogne povjerovati da su sve ove besmislene misli uzalud?
Smeta mi kada želim ovaj problem riješavati i nastane svađa. Jer to je ono što najmanje želim. Nekako dobijem osjećaj da sam ja sama kriva za sve ovo, jer da ja nisam takva osoba kakva jesam, toga ne bi bilo… ali ne mogu se promijeniti, koliko god bi ja to željela.
Onda suze naviru. Nakon duljeg potiskivanja dođe ona granica kod koje jednostavno više ne mogu izdržati. Njegova ljutnja na mene u tom trenutku zbog toga me ubija. Natjeram se da zaboravim na sve svoje probleme, na sve što bih željela da učini da se malo bolje osjećam.
Kažem da je sve ok. Prestanem se svađati samo da njegova ljutnja na mene nestane. Progutam jebenu želju da me shvati i da me utješi te se pravim kao da ništa nije bilo.
I tako sve do iduće prevelike navale osjećaja…
Volim ga i uvijek ću ga voljeti. Da nije tako ne bih željela da uvidi gdje griješi. Da ga ne volim bilo bi mi svejedno kako se ponaša… Ali nije tako. Volim ga i željela bih da me samo jednom sasluša bez da me odmah napadne sa milijun protustavki. Željela bih da me shvati i da se potrudi da mi pokaže dokaze… dokaze da jednoga dana neću ostati sama… Jer prije ih je bilo, a sada su nestale… i to je ono što me brine najviše.
Nedostaje mi ona pažnja koju sam dobivala prije godinu dana. Onaj tvoj osmijeh kada bi me ugledao, kada bi me čvrsto zagrlio, kada si mi slao poruku za laku noć, kada bi se nježno ljubili na našoj klupi, kada bi skrenuo u cvjećaru da me iznenadiš…
To su sitnice koje su me ispunjavale, sitnice koje su me uvjeravale da si tu i da nikada nećeš otići, koje su me uvjeravale da je tvoja ljubav prema meni neslomljiva, onako kao što je još uvijek moja ljubav prema tebi.
Ali te sitnice više ne postoje. Je li to stvarno razlog za brigu?
Strah me je.
Post je objavljen 15.09.2009. u 01:01 sati.