Slegnem ramenima i još jednim trzajem pepeo spremim ravno u koš za smeće. Tek sam sada shvatila da nije prošlo niti petnaest minuta otkako sam ovo počela pisati i to nije bilo dobro.
Ljutito sam se bacila na krevet.
Nikako. Nema šanse da ja sada zaspem.
_
Napokon je stigao 21. Prosinac. To je dan kada ja odlazim u onaj internat u Španjolskoj, barem tako baka misli. Jedino su one spaljene stranice dnevnika znale da odlazim u Deathly Castle.
Stala sam na prag, snažno zagrlila baku i toplo ju pozdravila pri odlasku. Sada je trebalo odvući ovaj kovčeg sve do Velike Postaje.
„Divno.“ promrmljam sarkastično
Preko jedne ruke prebacila sam crni satenski plašt. Drugom rukom sam iza sebe vukla starinski kovčeg. Sigurno nisam izgledala kao normalna osoba, no nije me bilo briga, ionako je petnaest minuta do ponoći, tko mi što može?
Požurila sam jer je ledeni vjetar nosio pahuljice snijega lijevo – desno i tako sam se samo još više smrzavala. Snježna prosinačka noć. Nešto nezaboravno u Londonu. Ulice osvijetljene tek tankim snopovima svijetla uličnih svjetiljki. Jedinstvene pahulje padale su niotkuda, iz mraka na taj tanak mlaz svijetlosti i onda ponovo u tamu stvarajući novu hrpicu snijega.
Noćna zimska idila.
Sve je pusto. Jedino ja prolazim, zakopčana do grla, tapkam kroz ovu tamu. Još samo malo i tamo sam. Već sad čujem razgovore u ove kasne sate. Prve kočije kreću u ponoć.
Iza ugla ugledala sam ono što sam i očekivala. Zgradu na dva kata. Prvi kat je služio za noćenje onih koji nisu iz Londona, jer svi kreću u školu sa Velike Postaje. Pa, tako ju odmila zovemo, inače, službeno joj je ime Postaja Smrtnog Dvorca od Velike Yrenne, Michaeele i Annette. Isto kao što glasi i puno ime našeg dvorca. Deathly Castle, the Castle of Ammurys, Spenth and Nymphell.
No, naravno, nijedno svijetlo na gornjem katu nije gorilo. Cijele rijeke učenika Deathly Castlea tapkale su prema kočijama pred njima i svaku je kočiju ispunilo najviše po četiri učenika, a kočija je uvijek bio točan broj. Nisam se požurivala jer sam znala da vremena imam.
Laganim hodom otpeljala sam prema svijetlu koje običnima nije bilo vidljivo niti tako jarko kao meni kada sam se upravo pojavila točno ispod njega. Ogledala sam se na tren. Sve je bilo potpuno novo i urešeno. Kao da nije bilo niti trunke prašine ni na jednom dijelu ovog velikog prostora, koji je previše ličio na nekakav peron na King's Crossu, samo što ovdje nije bilo tračnica.
Razgledala sam nadolazeće grupice učenika i zapazila ono što sam htjela zapaziti. Amy je uzbuđeno trčala prema meni. Iza sebe vukla je kovčeg nikako sličan mojemu. Njezin je bio uredan i čist, bez i jedne mrvice ne savršenstva na njemu. Moj je pak, u usporedbi s njezinim, bio apsolutna katastrofa. Imao je udubine i posjekotine uzduž i poprijeko. Bio je išaran tekstovima mojih omiljenih pjesama i tu i tamo pun mrlja.
„Nette.“ Rekla je zadihano me grleći. Uzvratila sam istim toplim zagrljajem.
„Amy, kako si?“ upitam ju prateći i dalje pogledom uzburkanu gomilu učenika koji su čekali svoje mjesto u toplom skrovištu nevidljivih kočija.
„Prehlađeno, promrzlo, ljutito i iznervirano. Sve u svemu super. Ti?“ reče ona, što me naravno natjeralo na smijeh. Bila je jedna od rijetkih koji su to mogli.
„Mah, kao i obično.“ Slegnem ramenima i na kraju shvatim da su se skoro svi ukrcali. Potražila sam praznu kočiju i pronašla je među zadnjima u redu.
Sve su bile pozlaćene izvana, nalik na one starinske kraljevske kočije. Krvavim slovima pisalo je ime dvorca na vratima, te je bio otisnut grb. Unutrašnjost je bila crne satenske postave, no savršeno topla i udobna.
Kovčeg smo obje ostavile izvan kočije. Oni će biti premješteni u dvorac odmah nakon što otkuca ponoć, a to slijedi u sljedećih nekoliko sekundi.
I tako je i bilo. Kroz zamagljene prozore kočije vidjela sam da moj neuredni kovčeg nestaje u isti mah kada sam začula meko srebreno zvonce ponad naših glava. Bio je to znak da je ponoć otkucala i da je vrijeme za polazak.
Amy i ja provele smo neko vrijeme u razgovoru, no činilo se kao da je to odlepršalo u tek jednom trenu. Imale smo još toliko toga za raspraviti, no shvatile smo da se pri noćnom srebrenom odsjaju mjesečine, naziru obrisi najviših kula dvorca. Amy je veselo zacičala, no ja nisam pokazivala svoje veselje jer nisam ni inače imala tu osobnost.
Ustala sam i pritom pažljivo svezanom kosom okrznula srebrnasta zvonca, no, nisu se čula iako sam znala da sam ih pokrenula. Njihova namjena čuje se samo u ponoć, no nikako više neće se oglasiti, dok ne krenemo doma 21. Lipnja.
Pažljivo sam otvorila vrata i stala na čvrsto tlo. U početku sam bila primorana naviknuti se na svjež, leden zrak u plućima, no i to je s vremenom prošlo. Škiljila sam u daljinu razaznajući Nymphellovu kulu, smještenu najviše od svih ostalih.
No, to naravno nije značilo ništa drugo, nego da imamo malo bolji pogled.
Razgledala sam oko sebe, tražeći Amy u novonastaloj, no vrlo mi poznatoj gomili, ali i dalje nisam nazirala njezinu ugljenu kosu što joj je sezala do pola leđa. Shvatila sam da je nema čak niti u kočiji, no naravno da se nisam brinula. Vjerojatno je u naletu uzbuđenja poletjela ka dvorcu, bez da se sjeti da sam ja ipak ostala iza nje, ne toliko ushićena.
„Izgubljena?“ čujem iza sebe. Glas mi je bio poznat, no ne toliko da shvatim o kome se radi.
„Ne. Znam se snaći…“ hladno odvratim, bez okretanja.
„Zanimljivo…“ nastavi glas, no i dalje nisam bila zainteresirana za vlasnika. Odlučila sam požuriti naprijed jer se Amy sada već možda sjetila da sam ja zaostala nešto više iza nje nego što je bilo potrebno.
„Ne vidim ništa zanimljivog u činjenici da nisam toliko glupa kao što misliš.“ Nastavim hladnim tonom koji se nije ništa razlikovao od ove hladnoće što nas je okruživala sa svih strana, zahvaljujući godišnjem dobu.
Napokon sam pojurila naprijed, a jedino što sam još mogla čuti od onoga glasa iza sebe bilo je „Nisam mislio…“.