9. rujan, 2009.
Sklupčana
Zamisli presijavanje prašine
preko crvenih niti tkanine
gdje grle
prozirnu,
preziranu,
poniženu.
Još jednom rukom pokažeš u smjeru tramvajske šine
na ono što je trebalo biti posljednji pozdrav.
Razigranost neurona,
još jedna saga bez zaključka,
bez točke,
kraja.
Tko se uopće može sjetiti
kakav je početak bio?
Zasigurno neslavan
poput ostalih poglavlja priče;
morfologija ove bajke
rasplinula se
i isparila.
Prozirna, rekoh,
prozirna, krhka i lomljiva
poput starog skupocjenog kristala
koje majke s proljećem vade iz vitrina
ne bi li pobrale prašinu
posebnim,
svilenim rupcima.
Trofejni porculanski obrazi,
ponekad zarumenjeli
kada joj prilaziš…
Zalutala u tmini
čeka te da joj poljubiš rame u snu
u strahu da ju ne izgubiš s jutrom.
11. rujan 2009.
Kocka leda
Avangardni idol
ljepote,
ekstravagancije,
ljupkosti.
Odlučila sam biti ona
na sekundu.
Umotana aluminijskom instalacijom,
našminkana ratničkim bojama,
neka,
zašto ne bih presijavala spektar
preko lica?
Masnica?
I think not.
A što i da je?
Ovaj puta možda je i posljednji
kako se prisjećam
svog alteriranog fenotipskog odraza
nakon njegove invazije.
Delirični delirij;
ekstatična ekstaza.
Do koje točke smijemo
zapravo dopustiti
egu
da raširi krila?
Postoji li granica definirana
crvenim flomasterom
i kričavim bojama
na kojoj točno znaš kada si postao nasilan?
Carinska ispostava:
ljubavi u vrijednosti 500 eura
i maksimalno jedna šteka hematoma
po osobi.
Što kada pretjeraš?
Zapljena tebe,
tvojih dobara – nepostojeće savjesti
i njegove poruge?
Koliko se još moram smijati na silu
da shvati
da je put kroz bescarinsku zonu gotov?
Krah tvrde vode –
što se to runi, zub ili led ili oboje?
Ne volim ga,
nikada ni nisam.
I slagala sam.
Dvije rečenice ispred ove.
Post je objavljen 11.09.2009. u 00:48 sati.