Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/totalno108

Marketing

ASTREA -Silvije Strahimir Kranjčević

Oh! nije ta pjesma uglazbljena, no ima tekst. Tekst je to,vrijedan svakog poštovanja. Silvije Strahimir Kranjčević je naš veliki pjesnik. Ime je kojem se uči i u školskim udžbenicima. Srećom, već dugo na internetu postoji stranica posvećena njemu i njegovim djelima.
Iako njegovi tekstovi nisu vezani za suvremenu glazbu, morao sam mu ustupiti nešto prostora na ovom mjestu. Učinio sam to zato što me je trenutno zaokupirala misao o Jani iz "Seljačke bune" Augusta Šenoe.O tome sam pisao na Pjaceti (http://pjaceta.com) u Čitaoni. Zbog opsežnosti prikaza koji slijedi nisam htio uzurpirati tamošnji zajednički prostor.
Ovaj tekst je svojevrsni nastavak tamošnjeg teksta pod nazivom "Buna"

ASTREA – grč. Zvijezda; ideal, ovdje ideal pravde, da li je sumnja u ideal opravdana
Bila veče topla, tija, (Počinje sa glagolom u prošlom vremenu onako kako započinju priče i bajke. Time nas pjesnik povezuje sa starinama, sa porijeklom čovječanstva, sa arhetipskim. Pridjevi topla i tija upućuju na mekoću i nježnost.)
Kada čežnja nježi grudi, (Personifikacija – čežnja nešto čini, raznježuje grudi. Čvrste grudi sa kojima dišemo život, čini ih nježnima.)
Kad se ruka srcu svija, (Ruka i srce- Ruka čini, djelatna je, a srce osjeća, proživljava. Veza ruke i srca, djelatnog koje je uronjeno u objektivni svijet i subjektivne osjećajnosti. Ruka se priklanja srcu, objektivno poprima značajke subjektivnog.)
Kada usna cjelov žudi (- - Usna je personificirana, ona žudi. Stapa se tjelesnost sa emocijama, čežnjom i sa strašću.)
Bila veče, meka, čarna, (Ponavljaju se prve dvije riječi, bila veče, kao i ponavljanje riječi kada, time se postiže gradacija, ali i naglašavanje važnosti te situacije. To je jedna izuzetna situacija, izuzetno veče, veče kada se ulazi u mistična iskustva. Riječ čarna upućuje na tu mističnost, očaranost, zatravljenost, opijenost.)
Kad se svjetlo sjenom ljubi, (-izmiruje se i ono što je oprečno, a ujedno upućuje i na mekoće boja noći .)
Kad se duša blagodarna (to je riječ koja nije u upotrebi u svakodnevnom jeiku, i gotovo da nismo sigurni u njezino značenje. Iako se izraz blagodarim koristi u smislu zahvaljivanja, blagodarim mi izgleda kao kovanica riječi blag i dar. Duši je darovana blagost, blaženstvo.)
Razmićena u se gubi Što znači ta riječ, nešto što slutimo, slutimo značenje koje smo zaboravili. Nije skučena, nije stisnuta, nije sabrana, nije u grču, nije napeta; izgubiti se u sebi. Duša koja se vraća sebi.)
Pa oprašta sve i svima
I grli se svijetom cijelim,font>
S dubokijem ponorima, (zemljopisni pojmovi – to su ponori duše, dubine podsvijesti,sadržaj svega proživljenog)
S oblačićem lakim, bijelim, (to su ideali, jer su visoko, bezbrižnost, djetinja naivnost, nevinost, nepoznavanje straha i problema, bezazlenost.)
Što se vije na visoko
I srce ti sobom vodi;

Zaneseno plije oko (nejasan starohrvatski izraz, plije=plovi, gleda, promatra. Ideali nas nose u našem lutanju. Povodimo se za njima, lutamo tamo gdje nam se čini da ćemo dohvatiti ono nešto.)
Po azuru, u slobodi... (igre sa prijedlozima. «po», «u», na slobodan način djelovati u polju ideala)
Ispod srca, pod oblačje, (emotivan odnos prema idealima)
Skladan, bujan sanak diše,
I ti grliš srce svač'je,
(treće lice (duša, ona), prelazi u drugo lice «ti». Atmosfera zahvaća osobu. Atmosfera u kojoj bilo koja osoba može pristupiti mističnom.)S njim se stapaš i još više: (S kim se to stapaš?, tko je to „s njim“ ? Srce? Gospodin?)
Praštaš svemu nježno, drago,
Zemljo moja, nebo moje,
I kroz svemir šapćeš blago:
Prošteno je, prošteno je! - -
- - ( upravni govor)
- - - Dok sam tako u samoći, (Sada pjesnik govori u prvom licu. On je zahvaćen mističnim.)
Plivo trakom mjesečine, (plivati i piti pjesmu, je natapanje, upijanje,hranjenje, rastočenost, izmirenje- jednost „uzmite i pijete iz njega svi, ovo je kalež moje krvi, novog i vječnog saveza...“ dio sv. Mise, prinošenje žrtve.)
Pio slatku pjesmu noći,
Zvijezda, cvijeća i pučine, (noć, zvijezde, cvijeće i pučina (motivi), imaju svoju pjesmu –To je pjesnik pio, sa time se hranio. Što je ta pjesma? Što to oni (zvijezde, cvijeća, pučine) pjevaju? Nešto mistično!?)
I dokle je strujeć ona . (Pjesma je personificirana ona strujeć drhti kroz žile.)
Drhtala mi kroz sve žile, Žile kao mjesto glavnog strujanja, za život važno. Pjesma drhti, živa je, nije joj svejedno.)
I šaptala vasiona (Stopljenost sa svime, sa cijelim svemirom. Svemir se pjesniku obraća šaptom, iznutra. Svemir kao mati.)
Toplom usnom majke mile –(intimnost, povjerljivost. (mila ))
- postoji jedan zastoj, jedno čekanje od stiha «Dok sam tako « do opisanog događaja trzanja)
Silnim mahom ruka neka (Kakva je to sad sila, u treenucima postignute bliskosti sa svime? Ima li nešto izvan toga, ili to i nije izvan ? Ruka koja trga ideale. Ideal pravde je ideal, ali razumski. Tu je i srce, on (ideal) mora proći kroz srce, i srcem biti potvrđen.)
Trže nebom, mjesečinom,
Zemljom, morem i dolinom -
I proplanu svjetlost čista,
(hoće li svijetlost rasvijetliti, otkriti sakriveno. Čista je, riječ je o idealu)
Mene zan'je plima meka,
I ne znadoh više ništa.
(Dvojba, zbunjenost. Pjesnik je isključen, isključuje se pogled iz područja srca)
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- - - "Amo k meni, amo k meni,
Da ti kažem svijeta čare!"
Digoh oko
I visoko
(koja rima)
Spazih krila silne vile;
Led što bije
Topliji je
,((koji ritam!) Izmjena poretka: „ topliji je led nego“))
Neg što su joj oči bile.
A ona se lako pusti
Smješkajuć se momu jadu;
Ah, tako se smiju usti,
Koje smijeha ne poznadu!

"- Čula sam te - opila te
Meka pjesma vedre noći;
Kovat stade sanje zlate,
Ti, sanjaru u samoći!
Praštao si sve i svima,
Grlio se svijetom cijelim,
Sa dubokim ponorima
I s oblačjem lakim, bijelim.
To je tako, kad iz kuta,
Moj pjesniče, pogled lijeta -
Sad ćeš tragom moga puta;
Ime mi je: Pravda svijeta!"

*

Valom, brdom kamenijem,
Njezina me diže ruka;
Srcem gledah krvavijem
Vrela slasti, vrela muka.
"- A sad gledaj! - šanu vila,
Što zamamna sjena krije!" - -
Dobo slatka, dobo mila,
Ah, to slika ljubavi je!
U sjenici gospodara
Kmetica se mlada stidi;
Oči pune topla čara,
U anđela što se vidi.
On se kune vidom oka,
Cjelovima usne lovi;
Zove Boga za svjedoka,
Da poljupce blagoslovi.
Kune joj se časnom rakom
Svoga oca i djedova,
Svoje krvi kapljom svakom,
Gordom slavom sa grbova.
Njeno oko mokro, meko,
(Predaje se ženskim žarom; (to je ono o čemu govorimo; potpuna predanost, bez ustezanja; predanost na kou jedini pravilan odgovor može biti bezuvjetna ljubav. Suština pojma „žena žrtva“ je u tome. Riječ je o odnosu predanost i okrutnost))Anđeo je, što je kleko
Vjerujući pred oltarom.

Ah, kad ljubav klupko splete,
Zar da čovjek to odmota?
A trgat mu konce svete,
Znači trgat nit života!
Dršćuć mu je o vrat pala,
Sklopila je stidne zjene;
Srce mu je svoje dala,
Al on hoće usne njene;
Dala mu je usne rujne,
Dala mu ih bezbroj puti,
Al on hoće grudi bujne - - - (Pazi, i tu su“ grudi“. Kao motiv javljaju se i u početnim stihovima)
- - Noć je gluha i noć šuti!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- - Ajdmo sada! - vila šanu
I pokri mi rukom oči.
Kad je skide, novom danu
Svitalo je sa istoči:
Vidjeh kuću ubogara,
Pred njom pjeva luda djeva, (To je ta Jana, iz „Seljačke bune“ Augusta Šenoe)Vidjeh lomna kmeta stara,
Protjerana sa ogrjeva.
Prognao ih plemić strašni,
Slab mu starčić slabo treba;
Kćerki ote vjenčić časni,
Zašto ne bi ocu hljeba?!

- - - Ja sam Pravdu svijeta gledo, (Pravda je biće. Ima osobnost. Ona je anđeo. Biće, kao Gabrijel. Rafael i drugi momci)

Reko sam joj: - Evo - ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
A ona je blijeda, šutke,
Pogledala samo na me,
I ja vidjeh: obje ruke
Bile su joj povezane! (Nebi bilo loše znati ovih par stihova napamet. Dakle od „Ja sam pravdu svijeta gledo“ , do „povezane“)Ali diže silna krila,
Odbismo se svijeta ši (Puna je velikih fizičkih moći)
rom,
Od nedraga do nemila
Motasmo se ljudskim virom.
I došli smo jednoč oba
Na grobište - mrtvo polje -
Krst do krsta, grob do groba
Redao se gore dolje.
A na jednom malom brdu
Kopali su grob grobari;
Kopajući zemlju tvrdu,

Naišli su na grob stari,
A u grobu dvije-tri kosti -
I to trulo, i to gnjilo -
Dvije-tri kosti, al je dosti,
Da i srca tu je bilo! (Skroman komentar, o srcu.)
Tada uđe sprovod sjajni,
Sve gospoda u crnini,
Red se kreće veličajni,
Zlatan lijes u sredini,
Dim se vije, glazba svira
Tužeć pjesmom žalobnicom,
A govornik srca dira
Naručenom besjedicom...
Zadrhtala silna vila,
Pogružena glavu prignu;
Na vatrena, širna krila
Vrh onog me groba dignu.
- Gledaj kosti! - strogo reče -
Pa se one djeve sjeti,
Što je ono bajno veče
Ko anđeo sjala sveti.
A gle ovaj lijes sjajni:
Znaš plemića mlada, živa,
Znaš li cjelov, šapat tajni, (Da, da, tajna je nešto vrlo vrlo sveto, zavjet neki.)
I što ponoć jošte skriva - -
Znadeš li ga kako zbaci
Djevi s čela vijenac čisti?
Pa nu, gledaj: ti mrtvaci
Zajedno će u grob isti! -

U dno jame lijes škrinu...
Ko da nema ni tu dosti,
Zapuni joj svu dubinu
I pritisnu suhe kosti.
Puče zadnja kost sirote,
Gavan li je u prah smlavi - -
Ah, nekad joj vjenčić ote,
Prah mrtvački sad joj gnjavi!

- - - Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: Evo - ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
- - - Ali ona naglo zginu
Kao svjetlo ispred noći;
Izgubi se u prazninu
Ko da neće više doći.

Pitanja:
Završava li pjesma pesimistički u pogledu dosezanja pravde ?
Bježi li svijetlo ispred noći?
Što pjesma budi u čitaocu? Pesimizam? Bespomoćnost,? Želju za promjenom?
Želju za akcijom?
Kakav je odnos prema cjelokupnosti života? Kako tumačiti život i pravdu nakon uvida ovakve vrste? Kakva su tvoja iskustva sa pravdom?






Post je objavljen 10.09.2009. u 00:49 sati.