Gimnazija. U drugom gradu. Il selu, kakogod. Vožnja busom. Uz pokaz. Za kojeg se nije znalo do četvrtka popodne koliko će koštati i što je sve potrebno donijeti. Jer prethodnih godina nije bila potrebna potvrda o upisu u školu a ove godine se šuškalo o tome. Svakodnevno sam zvala autobusni kolodvor. Prema meni je ženskica bila korektna, neki su se roditelji požalili da su imali neugodnu i bezobraznu sugovornicu. Uglavnom, koliko smo mi opsjedali autobusni kolodvor, toliko oni tamo nisu imali pojma što, kako i kada. Formirali su cijenu od 560 kn za mjesec dana Umag-Buje. I onda je Grad konačno odlučio da će snositi pola troškova. I odustalo se od školskih potvrda. Tak da se Velika u petak opskrbila pokazom. Ilitiga "abbonamento"-m, kak se ovdje kaže.
Za knjige smo se svakojako snalazili. Kako gimnazijalka nema doticaja sa starijim generacijama, pokušala se raspitati kod nekih prijateljica koje imaju stariju braću i sestre, ima li tkogod stare udžbenike. Ništ nije našla. Obzirom da ionako na poslu visim na Internetu, preuzela sam na sebe učlanjenje u raznorazne forume i portale.
Trebamknjigu.com. "Cijela koncepcija projekta www.trebamknjigu.com je da si ljudi međusobno pomažu dijeljenjem knjiga koje im više ne trebaju i potražnjom koje im trebaju. Iako smo pobočnici besplatne razmjene nismo ti koji odlučuju dali će koji korisnik prodavati svoje knjige ili ne, niti smo kompetentni da postavljamo uvjete razmjene ili isporuke.“ Registracija, opcija trebam knjigu, biranje škole i razreda. Otvori se stupac tablica. Svaka tablica predstavlja jednu ponudu, bilo za jednu knjigu ili više njih ili komplet. Naziv knjige, autor, izdavač, godina, kontakt telefon, email, napomena. I onda stupaš u kontakt s ponuđačima. Javila se na par, nisu mi odgovorili. Pih.
Burza.skole.hr. "Dobrodošli na portal za razmjenu udžbenika, burzu na kojoj učenici i roditelji mogu bez naknade ponuditi i potražiti udžbenike i ostale naslove potrebne u svim razredima osnovne i srednje škole. Za pristup portalu potrebno je ispuniti registracijski obrazac putem linka Prijava u gornjemu desnome kutu. Preduvjet za registraciju je posjedovanje e-mail adrese. Učenici se mogu registrirati sami, a mogu to umjesto njih učiniti i njihovi roditelji. Komunikacija između učenika omogućena je putem e-maila ili telefona. Sretna razmjena udžbenika!" Sučelje jednostavno. Nakon registracije i prijave u sustav, na raspolaganju su opcije: Moja ponuda, Moja potražnja, Moji podatci. Pri npr. potražnji dovoljno je u prozorčić ukucati dio naslova knjige da se otvori popis svih izdanja udžbenika, svih izdavača. Pa se izabere traženi naslov. I tako redom. Onog trena kad se izabere udžbenik, na prikazanoj tablici pojavljuje se poruka "Trenutno ne postoji ponuda" ili "Tko nudi". Opcija Tko nudi vodi na novu stranicu s popisom ponuđača. Bira se samo jedan. Ponuđači ostavljaju ili mail-adresu ili telefonski broj na koji se treba nazvati. U slučaju e-maila pojavljuje se obrazac mail poruke ponuđaču (svaka čast, em tome što je poruka već pripremljena, em što je sročena gramatički točno i izuzetno pristojno). E, na taj način sam uspjela nabaviti pola udžbenika. Stizali su iz svih dijelova Lijepe naše, pouzećem, uz moje troškove poštarine – većinom. Bilo je čak i pošiljaka koje su stizale bez otkupnine, na "časnu pionirsku", trebalo je nakon preuzimanja uplatiti bilo na žiro-račun ili općom uplatnicom. Ovaj mi je portal bio najbolji, i najuspješniji.
I konačno, forum.hr. U obliku postova, odn. komentara, nižu se ponude i potrage. Nakon registracije, otvara se mogućnost ostavljanja privatnih poruka oglašivačima. Neki su samo ostavili svoj popis, bilo za kupnju bilo za prodaju, i više se nikad nisu pojavili na forumu. Ali neki svako malo obnavljaju svoje popise ili se javljaju na te privatne poruke. Od mojih poslanih 36 poruka, dvije su urodile plodom. Udžbenici sretno stigli u Umag.
U gimnazijskoj "burzi" je Starija dobila dobar dio naslova, što potpuno podudarajućih s objavljenim popisom, što starijih izdanja ili drugih izdavača. I kak je knjižničar pretpostavljao, sva se izdanja priznaju ove godine. Za neke predmete su se pobrinuli sami profesori, i već podijelili učenicima udžbenike ukoliko ih ovi nisu nabavili. Sve u svemu, nije bilo jaaako velike frke. I do sada smo potrošili 500 kn što na knjige što na poštanske troškove.
I, kak je protekao prvi dan u gimnaziji? Vrlo dobro. Prvo avantura vožnje busom u Buje. Mislim, nije neka avantura, al je ipak prvi put u životu da se vozila busom u Buje. Nakon okupljanja pred školom, povedoše ih u dvoranu Pučkog učilišta. Tamo im se obratila ravnateljica, pozdravila ih i objasnila neke pojmove. Onda se vratiše u školu, dobiše svoju razrednicu i učionicu. U razredu Starije 28 učenika, za pojmove gimnazije velik razred (pih, nas je bilo 36 zadnja dva razreda Šuvara). Imala je šest sati, upoznala dio zgrade, profesori su ostavili dobar utisak. Tijekom tjedna, tri puta po sedam sati, autobus ih čeka nakon sedmog sata. Na putu u Buje nema gužve, tu i tamo netko ostane stajati, no povratak je povezan s gužvom, guranjem i stajanjem.
Obzirom na školu, sad treba u život ukomponirati mažoretkinje. Koje imaju trening u 17 h. Bez obzira što svaki drugi tjedan jedan dio seniorki ima popodne nastavu. I ne stižu doma prije 19.30. E, sad, hoće li se voditeljica prilagoditi njima ili misli da će se one njoj prilagoditi, o tom – po tom.
P.S. Ihaaa! Ovo je 800. post.
Post je objavljen 09.09.2009. u 08:55 sati.