Dotakla sam dno. Shvatih to večeras, sjedeći za kuhinjskim stolom s gumicom u ruci brišući ispunjene stare radne bilježnice kako bih ih mogla prodati na Zagrebačkom velesajmu za 10 kuna i svom djetetu kupiti drugu, opet ispisanu i spremnu za novu rundu brisanja. A žuljevi na prstima se množe. Može li čovjek pasti niže od toga? OK, može, tu je još opcija prostitucije i kriminala, ali i to iziskuje određene sposobnosti i vještine koje još uvijek nemam ili, možda bolje rečeno, nisam ih stigla niti imala priliku steći a nadam se da nikada i neću.
Razmišljam ovih dana o pokretanju nekog novog bloga ili web stranice na kojoj bi sirotinja poput mene mogla iznositi kreativne ideje i trikove za preživljavanje: skupljanje boca, recikliranje starog papira i željeza, kopanje po smeću u potrazi za upotrebljivim komadom odjeće kojim će dopuniti svoju ovosezonsku garderobu a višak prodati na Jakuševcu i tako redom, sve do brisanja stražnjice novinskim papirom izvučenim iz plavog kontejnera za reciklažu papirnatog otpada i spavanja u napuštenim ruševinama - jer sve sam osim potonjeg već iskušala.
Ponekad maštam o tome kakav bi mi život bio da sam rođena sa srebrnom žličicom u ustima. Stvori mi se slika dražesne bebe u ružičasto urešenoj kolijevci - doslovce sa žlicom u ustima. I maštarija tu stane. Ne znam kako dalje. Naprosto nikad nisam iskusila ništa bolje pa ne mogu ni zamisliti kako bi moj život kao takav izgledao. Žulj od gumice i brisanja na vrhu kažiprsta desne ruke ionako me brzo vraća u stvarnost. Sutra je srijeda. Opet sajmeni dan na Jakuševcu, opet ustajanje u zoru, zauzimanje mjesta, rasprostiranje prljavih najlona, istresanje rabljene odjeće s mirisom vlage na pod - i molitva upućena Bogu, da netko zatreba upravo tu košulju koju prodajem za 10 kn.
Znam da zvučim jadno i patetično, ali ovo je moj život. Puno teže ne može mi biti nego što jest, može samo nekim čudom krenuti na bolje. A i čuda su moguća... Sve dok je nada tu. A s njom ću sada leći jer opet me čeka još jedan naporan dan u mom životu nezaposlene samohrane majke. A otkad sam nezaposlena, radim više no ikada: smišljam načine i strategije kako preživjeti. Bojim se da nijedan visokopozicionirani državni dužnosnik niti dobro plaćeni menadžer neće nikada doseći ovu razinu kreativnosti koju imamo mi - obični siromašni puk.
Post je objavljen 09.09.2009. u 00:04 sati.