Pregled posta

now i think i know...

mislim si...
ni jedan zaista normalan čovjek, s imalo iskustva u bloganju, kad je u pitanju blog.hr i njegov blog editor, ne piše svoje tekstove direktno u tom blog editoru, jer je opće poznata činjenica da je to vječno gladna zvijer, koja guta u nepredvidivim intervalima sve što mu nađe pri raljama.
ja, ipak, iz nekog i meni samoj nepoznatog i očito pomalo suludog razloga pišem baš tako. direktno u blog editoru. tako mi je ćeif. paše mi. pa, se onda naravno desi da mi taj tiranosaur proguta gotov post, a meni se ne da hvatati po zraku zaostale elementale svojih misaonih bisera i slagati ponovo u cjelinu iščezle komadiće misli...nisam strpljiva osoba, ja sam vodenjak. takvo gutanje svojeg intelektualnog ispljuvka si odmah elegantno protumačim: božja volja, nije ni trebalo bit objavljeno. gotovo. amen. idemo dalje.
volim ovu pjesmu o vincentu.
ima pjesama koje mi oduvijek i zauvijek prijaju i nikada ne dosade.
i to je sve što o životu znam.
mislim da znam.
znanje je čudna biljka.
rekla bih da, kad čovjek trči za znanjem, a svi mi to radimo čitav život, on se stalno nada nekoj konačnoj spoznaji.
i sama izjava: "znam" - zvuči tako konačno, kao osuda na smrt. ZNAM!
vraga znaš.
znanje ničega nije konačno. ja to znam.
sve su samo djelići i fragmentići uvijek i uvijek neke veće i još veće cjeline ili obratno.
gotovo za sve što mislim da znam u svojem životu, često se zapitam - je li to baš tako? i kako bi bilo da recimo-nije tako nego sasvim obratno? ili jednostavno samo nekako drugačije?
ja volim propitivati svoja uvjerenja i snagom svoje intuicije subjektivno ocjenjivati valjanost svojih saznanja. na kraju krajeva, što god da je ikada spoznao negdje neki mudrac, filozof, genijalac - to je njegova osobna spoznaja i ona za mene može imati neko značenje, tek kad je subjektivno preradim i uklopim u sve ono što ja jesam ili joj dozvolim da to izmjeni i prilagodi mene sebi ili obratno. mora postojati, naravno, i element noviteta u cijelom procesu, jer inače ne bi bilo mogućnosti napretka. napretka pojedinca kroz koji onda napreduje i cjelina. čovječanstvo. (kako sam samo fantastično mudra)
jednom davno, davno -sigurno prije tri godine i još tko zna koliko dana, kad sam u čudu i s radošću otkrila blog, imala sam namjeru pisati o velikim i važnim stvarima. o velikim i važnim istinama. o svojoj duhovnoj spoznaji i o silama koje su me vodile do nje i kroz nju. imala sam velike i važne planove i radovala se svakom komentaru kao malo dijele bombonu. a, ipak.....
negdje isput ta se nakana izgubila.
pitala sam se zašto i pomalo se divila i zavidila onim blogerima koji su se bavili upravo temama kojima sam i ja težila, ali ....ćorak. nije išlo.
gledano unazad, desilo se tako da sam na blogu naišla na jednu raštrkanu ekipicu dragih ljudi, od kojih je svatko donosio dašak novine i vedrine i različitosti i meni se to svidjelo. shvatila sam da mi je važnije da na mojem blogu osvane crtež nekog trapavog diznijevog junaka, neka draga pjesma iz mladosti, neki lepršavi osvrt na protekli dan, cvrcnuti opis ljetne oluje u noći po kojoj digićem klikam i slikam munje, poneka epska pjesma o tri vrpoljačka praščića i sve tako neke stvari na koje će se čitatelj osmjehnuti ili barem odmahnuti rukom pomislivši: al je blesava ova zelena!
kako svaki blog izaziva nekakve reakcije, moj izbor je da moj blog bude ona meni tako draga "kristalna kocka vedrine".
ono što ne želim, i što želim izbjeći po svaku cijenu, to su diskusije o velikim životnim istinama u kojima se ljudi trude biti u pravu i nametnuti jedni drugima svoj stav. pa, se onda posvađaju, pa se vrijeđaju.....nemoguće je izbjeći takve stvari kad se piše o "ozbiljnim" duhovnim temama. jer, suviše nas ima koji sve znamo. a, da se nikada ne zapitamo -što ako ništa, baš ništa nije tako kako mi mislimo da jeste?
i onda opet - na blogu sve traje od ovog do idućeg posta. i čemu onda bilo kome dokazivati bilo što kroz ozbiljne, velike teme -kad smo svi odrasli ljudi i svatko ima pravo na svoje mišljenje koliko god se ono drugima ne sviđalo?
ja bih samo osobno voljela kad bi se svatko zapitao o svemu što misli da zna: je li to zaista baš tako? kako znam da jeste? a, što ako nije tako?
jedino što ja znam je, da ništa ne znam. baš kao i onaj tip čije su to riječi, al mu se sad ne mogu sjetiti imena iz opravdanog razloga koji zovemo staračka sklezora. krečana.i meni se baš sviđa ništa ne znati, jer ima mnogo radosti u otkrivanju novoga i učenju.
no...učenju čega?....sviđa mi se misao da mi nemamo ništa za naučiti, da sve znamo, a život je, mislim si, proces prisjećanja. ono što mi zovemo učenjem, je u stvari prepoznavanje i prisjećanje na sveznanje koje smo nekada svi imali...nekada kad smo još bili dio jednote i apsoluta neizraženog kroz materiju i nama poznatu kreaciju....

nevjerojatan je ovaj editor! uopće ne mogu spremiti post, mogu ga pogledati ...baš da vidim mogu li ga objaviti?



Post je objavljen 06.09.2009. u 19:00 sati.