Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zajednica-sv-ivana

Marketing

Nova monaška obitelj – Zajednica svetog Ivana

Kada je riječ o duhovnim zvanjima, iz zapadne Europe već smo naviknuti slušati samo vijesti koje govore uglavnom o zatvaranju mnogih sjemeništa i samostana, jer desetljećima nema novih zvanja. No, u istoj toj staroj Europi, katkada upravo u nekima od tih napuštenih sjemeništa i samostana, niknule su u drugoj polovici 20. stoljeća brojne nove redovničke zajednice.

Jedna od tih novih redovničkih zajednica je i Zajednica sv. Ivana (apostola i evanđelista), osnovana 1975. godine. Od osnutka zajednici pristupaju brojni mladi ljudi iz svih europskih zemalja, ali i s drugih kontinenata, tako da je danas ova internacionalna zajednica raširena po gotovo svim kontinentima. Nama najbliži samostani braće i sestara sv. Ivana osnovani su, unazad petnaestak godina, u malom austrijskom mjestu Marchegg na granici sa Slovačkom.


o. Marie-Dominique Philippe, OP (1912.-2006.)

Utemeljitelj zajednice bio je dominikanac o. Marie-Dominique Philippe. Kod nas je poznat njegov brat o. Thomas Philippe, OP (1905.-1993.), koji je, zajedno sa Jeanom Vanierom, bio suosnivač zajednice Arka. Marie-Dominique je 1930. g. stupio u Red propovjednika, gdje je 1936. g. zaređen za svećenika. Između 1945. i 1982. g. bio je profesor filozofije na sveučilištu u švicarskom gradu Fribourgu. Napisao je brojne knjige s područja filozofije, teologije i duhovnosti, koje su prevedene na nekoliko svjetskih jezika i do danas su nadahnuće mnogim vjernicima. Nažalost, na hrvatski nije prevedena još ni jedna.

Nekoliko njegovih studenata zamolili su ga da im bude duhovni pratitelj u njihovom duhovnom životu. Ti mladi ljudi željeli su čitav svoj život posvetiti Kristu. Ljeti 1975. godine odlučili su petorica njih započeti život u zajednici. Tu se našao i jedan francuski svećenik, bivši student o. Philippea, koji je na sveučilištu spremao svoj doktorat. Iako im je, uz obveze na sveučilištu dan bio ispunjen zajedničkom molitvom, časoslovom i euharistijom, u početku još nije bilo govora o nekakvom monaškom obliku života. Nitko od njih nije mislio da treba osnovati novu redovničku zajednicu. Ali zajednica se rađala…

Pater Marie-Dominique Philippe ponavljao im je uvijek iznova kako on od Crkve nema poslanje ništa osnivati, nego jedino poučavati filozofiju na sveučilištu. Nije se osjećao pozvanim preuzeti odgovornost za novonastajuću zajednicu. Zbog toga je i savjetovao svakome od tih mladih ljudi da se obrati svome biskupu ili drugim već postojećim redovničkim zajednicama.

Osnutak zajednice

Odlučujuću ulogu u promjeni stava o. Philippea imala je Marthe Robin (1902.-1981.) mistik i nositeljica stigmi, koja ga je savjetovala da im svakako mora pomoći. No ni tada o. Philippe nije još planirao nikakvu novu redovničku zajednicu. Zbog toga je tražio nekakvu kongregaciju koja može primiti tu grupu studenata, kako bi oni našli svoje mjesto u crkvi. Sve je povjerio Božjoj providnosti.

Napokon, prima ih opat francuske cistercitske opatije Lerins na istoimenom otoku nedaleko Cannesa. Kao regularni oblati ove opatije, no bez obveze da prihvate pravila i običaje cistercita, prva braća prošla su jedno iskustvo monaškog života i monaške duhovnosti, što će trajno obilježiti duhovnost novonastajuće zajednice. Kako bi konkretno potvrdili svoju namjeru, sedmorica prve braće učinili su zajedničku posvetu Bl. Dj. Mariji 8. prosinca 1975. godine, te se taj dan smatra datumom osnutka zajednice.

Nova zajednica koja je polako rasla imala je u opatiji Lerins svojevrsni novicijat, odakle su se braća vraćala natrag u Fribourg nastaviti studij. U Fribourgu su također živjeli u zajednici sa samostanskim dnevnim redom i to još uvijek kao regularni oblati opatije Lerins.

Status zajednice u Crkvi

Prvo službeno crkveno priznanje došlo je 1978. godine, kada je opat opatije Lerins od Kongregacije za redovnike dobio odobrenje da pod njegovim nadzorom nova zajednica nastavi djelovati ad experimentum na sedam godina. Tada su se nazvali Zajednica svetog Ivana.

Nakon umirovljenja duhovnika o. Philippea, preselila se zajednica 1982. godine u Francusku, također stoga što su većina braće bili Francuzi. Sve ukupno bilo ih je tada već 80 braće koji su u Fribourgu živjeli raspršeni u četiri kuće, a i te su s vremenom postajale premalene.

Prima ih biskup francuskoga grada Autuna i daje im kuću u mjestu Rimont u Burgundiji, koja je od tada kuća matica braće sv. Ivana. Tu su konačno svih 80 braće mogli živjeti i moliti zajedno. Zbog brojnih novih zvanja uskoro je bilo potrebno pronaći još jednu kuću za formaciju braće. Tako je u napuštenom sjemeništu u mjestu Saint Jodard (zapadno od Lyona) otvoren novicijat koji je iz godine u godinu pun nove mlade braće iz sve više različitih zemalja.

Godine 1986. zajednica je dobila vlastiti crkvenopravni status i priznata je kao zajednica biskupijskog prava od strane biskupa iz Autuna. Od tada je za generalnog priora postavljen o. Marie-Dominique Philippe. Tu je dužnost vršio dugo godina, iako je do smrti ostao član dominikanskog reda. Napisao je brojne knjige s područja filozofije, teologije i duhovnosti, koje su prevedene na nekoliko svjetskih jezika i do danas su nadahnuće životu braće i sestara sv. Ivana.

Kontemplativne sestre osnovane su 1982. godine i danas broje oko 300 redovnica. Aktivne sestre osnovane su 1984. godine i danas ih je oko 200 u raznim krajevima svijeta. Do sada je zajednici pristupilo i dvoje Hrvata, jedan brat, koji je već zaređen za svećenika, i jedna kontemplativna sestra.

Braća sv. Ivana

Danas postoji preko 50 samostana (priorata) u kojima živi oko 550 braće sv. Ivana na gotovo svim kontinentima. Pojedini priorati uglavnom su internacionalni: sastavljeni su od braće iz više različitih zemalja, što je također jedno od obilježja ove zajednice. Nakon brojnih kuća u Francuskoj, pojedini biskupi iz drugih zemalja pozivaju braću u svoje biskupije i tako se zajednica širi po Europi i svijetu.

Uz generalni vikarijat koji obuhvaća kuće formacije i studija u Francuskoj, zajednica danas broji 8 vikarijata: sjeverne, srednje i južne Francuske, sjeverne i južne Europe, Afrike, Azije i vikarijat obiju Amerika. Europski vikarijati obuhvaćaju samostane u Španjolskoj, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, Italiji, Rumunjskoj, Litvi i Rusiji.

Život, molitva i rad braće obilježeni su kontemplativnom monaškom duhovnošću, ali i aktivnim apostolatom. Minimalan broj braće u pojedinom prioratu je 3, no to je rijetkost, uglavnom se manje zajednice sastoje od barem 5 redovnika. Maksimalan broj braće u pojedinom prioratu je 10 do najviše 12 redovnika.

Dan im je ispunjen molitvom: od zajedničke jutarnje molitve u tišini, preko jutarnje, srednjeg časa i večernje do povečerja iz časoslova. Uz svakodnevnu euharistiju, svaki dan je barem sat vremena zajedničko klanjanje pred izloženim Presvetim i to u tišini i šutnji. Molitve iz časoslova braća svakodnevno pjevaju i to na gregorijanske napjeve. Za vrijeme ručka i večere jedan od braće čita iz Sv. Pisma ili neke duhovne knjige, dok ostala braća i prisutni gosti blaguju u šutnji.

Uz aktivne priorate, zajednica ima i nekoliko samostana tzv. pustinja, gdje se braća kroz neko vrijeme povlače na jedan više pustinjački način života. Također i novaci nekoliko mjeseci tijekom novicijata borave u tim samostanima pustinjama. Svaki pojedini samostan ima također jedan dan u tjednu tzv. dan pustinje, kada braća ostavljaju aktivnosti i sve svoje vrijeme posvećuju susretu s Bogom u molitvi, šutnji i klanjanju. Toga dana nema zajedničkog blagovanja, a i molitve se obavljaju osobno u šutnji. Euharistija je jedino zajedničko slavlje toga dana. Tijekom čitavog popodneva braća se izmjenjuju u tihom klanjanju pred Presvetim u samostanskoj kapeli.

Habit braće je sive boje, a sastoji se od duge haljine te velikog škapulara s kapucom. Oko pasa nose kožni remen na kojem visi velika krunica.

Braća se posvećuju različitim vrstama apostolata koje Crkva preko pojedinih biskupa od njih traži. Tako negdje upravljaju župama, negdje ne. Negdje braća predaju na fakultetima, vode duhovne obnove i duhovne vježbe, obiteljski pastoral, hodočašća mladih. No, u svim svojim samostanima uvijek imaju vrata otvorena za sve one koji žele s njima moliti, sudjelovati u njihovoj zajedničkoj molitvi ili se na neko vrijeme povući u šutnju i dijeliti njihov dnevni red.

Primanje gostiju na iskustvo molitve i šutnje

Prema drevnoj monaškoj tradiciji, braća osobito njeguju duh gostoljubivosti. Zato uz samostane redovito imaju kuću za goste ili je barem jedan dio samostana sa sobama za goste. Svatko, bio muškarac ili žena, mlad ili star, u braku ili ne – svatko može doći i provesti nekoliko dana u šutnji i zajedničkoj molitvi s braćom. Potrebno je samo nazvati najbliži njihov samostan i dogovoriti kada se može doći, tj. kada je slobodna neka od soba za goste.

Ukoliko gosti žele, braća su spremna pružiti im duhovnu pratnju, duhovne razgovore ili sakrament ispovijedi tijekom njihova boravka u samostanu. No, ukoliko gost želi samo provesti nekoliko dana u tišini i molitvi, braća to poštuju i nitko ne ometa goste u njihovoj šutnji. Gostima je uvijek na usluzi brat zadužen za goste kojega mogu kontaktirati i s njime razgovarati.
Kroz iskustvo tišine i molitve u jednom ovakvom samostanu, kroz sudjelovanje u molitvama redovničke zajednice, tiho klanjanje, ali i kroz zajedničko blagovanje u samostanskoj blagovaonici, mnogim je samostanskim gostima posredovano nesvakidašnje iskustvo susreta s Bogom.

Samostan braće u Marcheggu

Danas u prioratu malog austrijskog mjesta Marchegg, uz granicu sa Slovačkom, živi, moli i radi 10 braće sv. Ivana. Ove godine je 15 godina od njihova dolaska u Austriju. Sve je započelo s trojicom braće 1994. godine, kada ih je pozvao tadašnji bečki nadbiskup i povjerio im upravu male župe na istočnoj granici zemlje. Tadašnji pomoćni biskup, danas bečki nadiskup i kardinal Christoph Schönborn, osobno je autom dovezao tu prvu trojicu braće iz Francuske u Marchegg. S vremenom je broj braće narastao na 10 redovnika. Među njima su petorica Austrijanaca, dva Francuza te po jedan Belgijanac, Švicarac i Nijemac.

Braća su najprije živjela u postojećem župnom stanu, no kako je rastao njihov broj, ali i broj gostiju koji dolaze provesti neko vrijeme u tišini i molitvi, prije desetak godina sagradili su uz župni stan svoj mali samostan s lijepom samostanskom crkvom u kojoj se odvijaju sve molitve zajednice. Samostanska crkva odiše plemenitom jednostavnošću, a sam njen prostor jednostavno zove na molitvu. Crkva je otvorena cijeli dan, pa na molitve s braćom mogu doći svi koji to žele.

Uz pastoralni rad na župi, braća u Marcheggu razvila su različite vrste apostolata: duhovne obnove, duhovne vježbe, rad s mladima, rad s obiteljima, duhovno vodstvo za oblate (nešto kao treći svjetovni red) i prijatelje zajednice itd. No, ono što najviše obilježava njihovu prisutnost u Marcheggu je njihova svakodnevna zajednička molitva, kako ona pjevana i recitirana, tako još više ona tiha, u šutnji i klanjanju pred Presvetim.

Uz samostan se nalazi i kuća za goste u koju braća tijekom cijele godine primaju razne skupine na duhovne vježbe i obnove, zatim pojedince ili manje grupe ljudi koji žele neko vrijeme provesti u šutnji i molitvi, te sudjelovati u dnevnom redu braće. U Marcheggu zaista nije teško provesti vrijeme u tišini i molitvi, jer je samo mjesto vrlo mirno, a kapele braće i sestara sv. Ivana uvijek su otvorene.

U blizini mjesnog dvorca nalazi se prirodni rezervat sa staništima velikog broja roda, kroz koji vodi nekoliko šetnica. Moguće je u meditativnoj šetnji prošetati i oko, dijelom očuvanih, srednjovjekovnih gradskih zidina, ili po dugom nasipu uz rijeku March.

To donedavna nepoznato austrijsko mjesto, smješteno daleko uz istočnu granicu, posljednjih petnaest godina postalo je poznato ne samo u Austriji, nego i u okolnim zemljama iz kojih dolaze brojni mladi ljudi upoznati zajednicu i provesti neko vrijeme u molitvi i šutnji.

Samostan kontemplativnih sestara u Marcheggu

Kao i braća, kontemplativne sestre su duboko ukorijenjene u monaškoj tradiciji. Samostan kontemplativnih sestara sv. Ivana osnovan je u Marcheggu 2000. godine. Smješten je nekoliko ulica dalje od samostana braće. Za sada u njemu živi, moli i radi četiri sestre, no tijekom ljetnih mjeseci iz Francuske dođu sestre novakinje i postulantice, pa ih je desetak.
Dnevni red kontemplativnih sestara obilježava zajednička molitva časoslova, euharistijsko klanjanje u šutnji, svakodnevna sveta misa te jednostavni poslovi.

Poput braće, i sestre primaju goste koji žele nekoliko dana provesti u molitvi i šutnji, te sudjelovati u njihovom dnevnom redu. Drvena samostanska kapela, u kojoj se odvijaju sve zajedničke molitve, otvorena je cijeli dan, pa u molitvi sestara može sudjelovati tko god želi.

Habit sestara je sive boje, a sastoji se od duge haljine te velikog škapulara. Na glavi nose bijeli veo, a oko pasa kožni remen o kojem visi velika krunica.


Post je objavljen 06.09.2009. u 12:47 sati.