Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zs69

Marketing

FORREST GUMP REVIVAL

Za početak nešto linkova, da dobijete dojam o čemu se tu radi.
Najava
Run Forrest, run!
Forrest Gump ipak u Maximiru!
My momma always said, “Life was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get.”
Poredak nakon 11 sahata:
Forrest Gump: Quick’n'Dirty

Pripreme, taktika
Pripreme? Pripreme su se svele na psihološke pripreme u smislu "Ja to želim. Ja to mogu." Znao sam da mogu otrčati 60 km, ipak je to 12 sati. Koliko će biti iznad toga, to mi je bilo teško procjeniti, pa sam kao nekakav cilj i očekivanje postavio 60 do 80 km. Već sam se u ranijim postovima žalio na malu (mjesečnu i godišnju) kilometražu. U rujnu (do 24.) sam napravio 60 km, od toga je tu jedan polumaraton, dakle, manje od 40 km treninga u 20-tak dana.
Taktika. Razgovarao sam s Jankom, pa je kao prijedlog rekao da svakih sat vremena 10 minuta hodam i da pazim na hidratizaciju (uzimanje tekućine). Već sada mogu reći da se te taktike nisam držao.

Kašnjenje na start
Potpuno atipično za mene, ovaj put sam zakasnio pola sata. To znači da mi je i rezultat na kraju bio slabiji za 5 do 7,5 kilometra, no to mi otvara "prostor" za poboljšanje slijedeće godine.

Bolovi prije početka
Na žalost i u ovu trku ulazim s bolovima u nogama, od kojih me najviše brinula bol u zadnjem dijelu desnog bedra (biceps?, ali ne znam koji od mnoštva mišića koji se tamo nalaze). Osim toga, prsti su mi bili natučeni i jedan nokat je bio "obojan". Pokušao sam to sanirati s dobrim bandažiranjem prstiju, u čemu sam i uspio te sam ponio dva para tenisica, nadajući da će i to pomoći stopalima. S tom odlukom sam zadovoljan.

Prvih 20 km
... sam proveo u ugodnom društvu sa Sljemenskom Kraljicom (aka Veronika J.; ukupna pobjednica sa 125,5 km) i g. Stojevićem. Ugodno društvo i zanimljiva priča skrenu pažnju s nekih drugih misli, a i oboje su iskusni trkači, pa su držali stabilan ritam.

Prvo hodanje na 30 km
Na 30. km me je uhvatila prva kriza i tada sam prohodao. Nije se to baš povoljno odrazilo na moja razmišljanja. Tek sam na pola puta do tzv. finišerske distance (60 km). Ne znam koliko sam hodao, ali uz bolove u mišićima krećem dalje. Zanimljivo mi je bilo da sam imao dosta jake bolove u kvadricepsima, što mi se inače ne događa.

Digresija 1
Negdje oko 11 sati je nastala prava gužva na stazi do ulaska u zoološki vrt. Obitelji u subotnjoj šetnji Maksimirom. Roditelji opušteni, puštaju svoj pomladak da trči po stazi. Razumijem ih. Trkači trče i traže prolaz kroz tu masu na stazi širokoj mjestimično i 5 metara. Ponekad zastajkujem, ponekad uspješno mjenjam smjer. Naravno, čuo sam u toj gužvi komentar jedne majke koji se odnosio na trkače koji su prošli. Komentira ona kako trkači ne paze na djecu. Gledao sam tu scenu. Ona i muž hodaju opušteno. Tko bi im zamjerio? Junior trči čas lijevo, čas desno, također opušten i zaigran kao dijete, uostalo on to i je. Ususret dolaze trkači i roditelji ih sasvim lijepo mogu vidjeti. Na stazi je gužva. Trkači se probijaju, zaobilaze, ali junior istrčava. Dolazi do incidentne situacije, gdje ta draga i brižna majka vrijeđa trkače, potpuno zasljepljena svojom egocentričnošću. Zašto trkači ne paze na njenog juniora? Draga majko, zašto ti ne paziš na svoj pomladak? Jesi li pomislila da su ti trkači u nekom svom transu, jesi li pomislila da ne mogu predvidjeti kretanje tvog djeteta, ako to ti sama ne možeš predvidjeti?
Ja zastupam mišljenje da svi trebamo paziti jedni na druge. Možda su i ti trkači trebali biti obazriviji, ali je i uloga i pažnja tih roditelja svakako trebala biti izraženija. Neprimjereni komentari iz vrlo subjektivne pozicije ne vode prema vrlom, boljem svijetu.

Prva velika kriza na 40 km
Negdje iza 40. kilometara je došlo do prve velike krize. Prelazak u trčanje je bilo izuzetno teško. Kao da sam imao metalne implatante u mišićima. Teško i bolno. Da bih se oporavio, prohodao sam skoro dva kruga. Nakon toga opet krećem. Nema predaje. Nema odustajanja.

Digresija 2
O čemu sve trkač razmišlja na tim dugim dionicama, a potaknut događajima oko sebe. Prvo sam se razveselio kad sam vidio prvi par koji je radio slike za vjenčanja. Vrlo lijepa mlada, mladenac zgodan, ali je mogao poraditi na frizuri. Obradovao sam se i drugom paru. Nakon šestog para sam prestao brojati, ali iskreno vjerujem da sam ih vidio deset. Mnoge poze su se ponavljale. Mnoge poze sam već vidio u albumima drugih parova. Fotografiranje mladenaca, zajedno sa snimanjem je postala industrija za sebe. Nema tu ni posebne mašte ili kreativnosti. Doveli su to do nekog vrhunca. Kako god da na to gledamo, kao životne uspomene, kao kičeraj, kao radost za širu obitelj, to je industrija gdje fotografi "dignu" 15 i više tisuća kuna za par dana rada. Produciraju se tu sati snimaka, tisuće fotografija, a pitanje je hoće li to itko ikada u cijelosti pogledati. Cinik u meni bi pridodao, da trećina tih brakova neće doživjeti petu godišnjicu, da polovina neće doživjeti sedmu godišnjicu ili će živjeti u odricanju od vlastite sreće.
No, da vas ne mučim besmislenim filozofiranjem, za koje sam imao puno vremena vrteći krugove po Maksimiru, vratimo se samom trčanju.

Kriza na 60 km
Negdje iza 60. kilometra je ponovo došlo do krize. Ova kriza je opasna, jer sam prešao granicu za finishere i lakše se odlučiti za prekid. Uz to sam došao do stola za masažu i čekao svoju 3. masažu (prvo teta slovenka, pa Zakonita i sada gospodin). Tu me je uz provokacije Josip D., naš Ironman (višestruki i zlatni), pustio preko reda, a za "kaznu" sam slušao kako je on pametan i kako prestaje nakon finisher granice, jer čuva tijelo,... Definitivno nije poticajno za nastavak, ali to je njegova priča. Ja ostajem u "ringu" do posljednjeg zvona.

S one strane boli i patnje
... kako bi to rekao moj prijatelj Nietzsche. Ili "Kad prestane bol"? Došao sam i do tog trenutka, kada prestaje bol, kada ne osjećam težinu, zatezanja, kad ne osjećam ni kljun, ni krilca. Ponovo sam počeo trčati kao na početku. Lagano, opušteno. Jedan dugački krug sam pretrčao za 18 minuta (okrijepa uključena, a inače mi je trebalo i preko 20 minuta). Neopisiv doživljaj. To je između ostalog, jedno od iskustava koje sam želio istražiti. Što se događa kad otiđemo iza granice boli? Ovakvo stanje je potrajalo do kraja. Uživao sam u tome.

Dolazak mraka
... u meni uvijek budi ugodne osjećaje. Uvijek u svijest dolaze predivna sjećanja na Mrak kombinaciju. To su mi najljepša trkačka iskustva. Moja čeona lampica je ostala u autu, ali, nije da mi nužno treba. Dobro sam upoznao svaki korijen i svaki kamen. Pozdravljaju me putem i bodre, još malo, još malo, možeš ti to.

Mali krug i totalno ludilo
Zadnjih pola sata mjenjamo stazu. Prelazimo na kraću stazu od cca 750 metara. Naravno, sada je koncentracija trkača veća i učestalost susreta je također veća. Imam dojam da nakon 11 i pol sati svi pokušavaju uloviti dodatni kilometar, kao da nisu imali vremena do tada. Totalna jurnjava, pretjecanja. Osjećao sam se kao da sam na kratkoj kros ligi ili na utrci na 400 metara. Ako sam i bio umoran, ta atmosfera me ponijela. Zadnja dva kruga sam išao s Kovom. Čak me je i on ostavio u zadnjih 100 metara, kao da ulazak u cilj označava pobjednika. Eto, takva je bila atmosfera. Čak sam i sam pomislio da ušprintam u cilj, koliko god to bilo besmisleno i opasno. Moram pohvaliti i navijače. Atmosfera na cilju je bila usporediva sa atmosferom nogometnih igrališta kad repka pobjeđuje. Poticajno. Nezaboravno.

12 sati zelenog raja
Staza je bila lijepa. Divna stoljetna šuma, jezera, puno ljudi, pa čak i previše na nekim dijelovima (ispred ulaska u ZOO, gdje su u nekim trenucima smetali). Nakon trke kroz glavu prolaze razmišljanja. Što bi bilo kad bi bilo? Tako sam se i ja pitao koliko bi bio bolji da nisam kasnio pola sata na start. Koliko bi bilo dodatnih km, da se nisam zadržavao toliko na okrijepama i jeo, išao na masaže i da sam na kraju odradio još jedan kratki krug? Odgovor na ova pitanja imam prilike dobiti na slijedećem Forrest Gumpu, nadam se već slijedeće godine.

Povratak
Moji vjerni čitatelji će se sjetiti posta gdje su klinci u parku skandirali "Žohar ne zna trčati!". Prolazeći kroz taj isti park, sada su me njihove majke dočekale ovacijama, te uz dobacivanje grudnjaka vrištale:
"Žohar, ti si moj idol!"
"Žohar, dođi sutra na proteine!"
"Žohar, želim tvoje dijete!"
Odlazeći tiho u mrak, progovaram: "Djecu volim i nedam ih nikome, a i Zakonita sasvim dobro kuha."


Rezultati:
Rezultati
Galerije:
Mali Striko


Post je objavljen 26.09.2009. u 23:55 sati.