Zašto nikad ne dijelimo s drugima ono što je lijepo, već samo kad nam je loše, kad se imamo na što žaliti, onda naričemo preko telefona ili na kavi?
Evo, upravo završih razgovor sa svojom najmilijom ženicom. Sat vremena i nešto sitno minuta. S tim da sam sjedila s njom na kavici do prije 3 sata. Okej, pivici, al to nije sada bitno.
Poanta jest u tome da smo većinu vremena potrošile pričajući o tome kak je ovaj moj ovakav, ovaj moj onakav, kak me živcira ovo, kak me živcira ono...
Naravno, telefonski je razgovor nastavio u istom tonu, s tim da iste stvari pretresamo valjda već stoti put (još sam malo rekla).
Sretno sam zauzeta (ona isto, al ne bih se sad htjela miješati gdje mi nije mjesto). Ali, umjesto da uživam u tome, trudit ću se uhvatiti jednu riječ, jedan pogled, jednu kretnju, koja bi mi pokazala da nije dobro.
Da se to stvarno dogodi, srušio bi mi se cijeli svijet. Ako se pak ne dogodi...pa nastavit ću tražiti.
Koji je jebeni problem u meni (a i u većini ljudi) da ne mogu uživati u savršenstvu trenutka, već ga uništavam onim što je bilo, ili stvaranjem različitih scenarija u glavi što će se tek zbiti, u idućem trenutku, ili već nekom kasnije.
Je li problem u tome što na dobro nisam navikla, pa tražim dlaku u jajetu, tražim probleme...ili je pak problem u mojoj nezasitnosti, i umjesto uživanja u sreći ovdje i sad, umanjujem vrijednost sadašnjeg trenutka, jer od idućeg očekujem da bude bolji od tog...i od onog poslije isto...i upadam u začarani krug?
Da povežem s ovim s početka, koliko su onda realni problemi o kojima mi pričamo?
Pusa od vaše fizičarke
Post je objavljen 02.09.2009. u 23:08 sati.