Marketing
PET SITTING - ČUVANJE KUĆNIH LJUBIMACA, part II
Pozdrav svima!
Kako je već bilo govora o našem pet sittingu na blogu, u ovom postu bih željela malo opisati ne samo naše uvijete čuvanja pasa i kućnih ljubimaca, već i ponešto o tom poslu kao takvom i kako smo se počeli baviti time!
Prije svega, počevši se baviti pet sittingom, neću pretjerati ako kažem da sam našla posao života, i nadam se, način da ostvarim svoj životni san! Kao što vjerojatno znate, po struci sam veterinarski tehničar, aromaterapeut i upravni pravnik, i mnogi me pitaju kako to da nisam nastavila s veterinom, kada tako volim životinje i prirodu. Odgovor na ovo pitanje leži prvenstveno u stupnju emocionalne vezanosti za subjekte tog rada, i njihovim stanjima, naravno.Od početka sam bila jako dobar učenik, s puno interesa za veterinu, i jako dobar praktikant, koji bi i u kriznim situacijama ostajao pribran i sposoban poduzeti najbolje za životinju. Pa, što se onda desilo? Veterina je u mnogome predivna, ali ima i drugu, puno okrutniju stranu; puno slika stradanja i patnje bića koja su ti najdraža, i kojima ponekad, na žalost, ne možeš pomoći. Da bih bila dobar veterinar, znam da bih trebala isključiti neke od tih stvari; ali to nisam mogla...Tako bi me, premda bi na poslu uvijek ostajala totalno cool, po dolasku doma, još danima neke slike proganjale a takve su reakcije daleko od idealnih. S vremenom bih vjerojatno oguglala, kao i svi drugi, jer svi smo u tom pozivu prvenstveno iz ljubavi prema životinjama, i baš nitko nije imun na njihovu bol; stvar je u tome kako odlučiš da češ nastaviti, i koliko si iskren prema sebi... Ono što me još više smetalo je i sam postupak edukacije; stvar je u tome da moraš učiti na živim životinjama, a kad se na jednoj takvoj izreda dvadesetak studenata i ona je već obnevidjela, ja sam mogla samo plakati...Ne zaboravite da ako želite biti veterinar morate i naučiti eutanizirati životinje, isl. Ugl., nisam to mogla i shvatila sam da je možda bolje da odem. Nisam se mogla prisiliti pogledati širu sliku i dobrobit koja iz toga proizlazi, odnosno, nisam mogla stalno razmišljati na taj način, mada sam trebala jer veterinari su tu da životinjama pomažu i spašavaju ih, no ipak...Dakle, kako nisam više bila sigurna želim li s tim nastaviti, okrenula sam se traženju drugih alternativa, koje bi mi omogučile da nastavim raditi sa životinjama, no u drugačijem svojstvu. S vremenom sam se zainteresirala i za neka polja u društvenim znanostima, i tako završila Upravno pravo. Nakon diplome, te nakon par poslova koji mi nisu bili u struci i par godina traženja, našla sam konačno i posao kao upravni pravnik, koji i sada radim, i koji volim i kunem se da ću ga raditi do penzije, samo ako nam projekt ostane tako dugo na životu! Tim više što se moj posao odnosi na administraciju web - portala, što je, ponavljam, posao koji me je zainteresirao, o kojem sam puno naučila i koji mi, za razliku od mnogih drugih, omogućava i povremeno fleksibilnije radno vrijeme. Kako ja u svom radu nemam previše odnosa sa strankama, te su mi za rad najbitnija oruđa komp i internet, posao ako treba mogu podjednako efikasno i ažurno napraviti i kod kuće, što je s obzirom na moj interes za pet sitting, više nego izvrsna stvar, i nerjetko, realna potreba! Naravno, ni to mi sve ne bi značilo mnogo da ujedino ne radim sa izuzetnim ljudima, koji shvačaju prirodu mog posla, te koji mi žele izaći u susret na taj način da mi dozvole da ponekad radim od kuće, posebice nakon godina rada provedenih u firmi, što im je omogućilo da me upoznaju, a meni da zaslužim njihovo povjerenje!
Ipak, moj prvenstveni interes ostao je vezan za prirodu, životinje i biljke; iz tog razloga sam potom išla i na aroma i fitoterapiju! S vremenom, kako sam sazrijela i jasnije iskristalizirala što želim u životu, počela sam se sve više okretati traženju načina da se bavim svojom primarnom ljubavlju - životinjama, posebice psima, i nisam se mogla smiriti dok ne nađem neko rješenje koje će to i uključivati!
I sama vlasnica i ljubiteljica pasa, uvidjela sam odavno kolika je ponekad potreba za čuvanjem kućnih ljubimaca, i kolika je to briga i opterećenje za zaljubljenog vlasnika, kada silom prilika mora ili želi otići negdje gdje ne može povesti svog ljubimca! Tako da sam se s idejom o ovom poslu susrela još puno prije; ipak, uvijeti smještaja, zbog nedostatka prostora, nisu bili na mojoj strani još dugo vremena...Kao što znate, peseke čuvam kod sebe doma, u stanu, a do nedavno, taj je prostor bio premali za sve nas - članove obitelji, Lisu i još kojeg peseka. Stoga sam tu ideju odložila na stranu, nadajući se da ću jednog dana naći načina da si to ostvarim.
No, usljedila su zaista teška vremena, i potom, neki nemili događaji i obiteljske tragedije, koje su odredile daljnji tijek događaja. Naime, neko vrijeme nakon smrti bake, preminula mi je i mama - točnije, u siječnju ove godine, što je za nas preostale - tatu, Lisu i mene, bio ogroman šok, posebice jer se dogodilo neočekivano. Kako smo naglo ostali sami, praznina u stanu bila je nepodnošljiva; ja sam, doduše, nakon perioda tugovanja, opet krenula na posao, no tata je ostajao doma s tom velikom prazninom, koju je, srećom, uvelike popunjavala Lisa i njegove šetnje s njom. I tako, kako je vrijeme polako prolazilo, počeli smo se i mi "buditi" iz tog sna, tuge i konfuzije; livadica na koju Lisa ide bila je omiljeno mjesto za nas oboje oduvijek, a sad je postajala još i bitnija i zbog ljudi i zbog pasa na njoj...Postupno, kako su neki peseki iz susjedstva znali ostati kod nas kada bi im se vlasnici našli u gužvi, posebice time što je tata većinu vremena doma, slobodan i voljan da se pobrine o njima, dok bi ja preuzimala brigu više popodne i predvečer, a i stoga što nas peseki koji nas upoznaju redovito jako zavole, što mi je jako drago reći!Dakle, vlasnici iz susjedstva su se, uvidjevši vezanost, igru i povjerenje koje se rađalo između nas i pasa, počeli sve više obraćati nama u takvim slučajevima ako bi trebali odputovati ili bi zaglavili na poslu.
S vremenom, počeli smo se baviti pet sittingom intenzivnije, te stjecali sve više konkretnog iskustva.Dakako, da Lisa nije pas koji tako srdačno i s dragošću dočekuje druge pse, i rado ih prima u svoj prostor, sve ovo također ne bi bilo moguće.
To je, dakle, naša priča, i povijest našeg pet sittinga.Ne pretjerujem ako kažem da se rodio podjednako iz ljubavi i želje da se radi sa životinjama, koliko i iz tragedija koje su se sručile na nas.Sada, kada se bure stišavaju, beskrajno smo zahvalni tim dragim bićima, čija nas je vedrina i narav izvukla iz najgore emocionalne krize; brinući se o drugima mogli smo lakše zaboraviti na sebe i teška sjećanja; iscrpljeni nakon cjelog dana bavljenja tim anđelima, lakše bi zaspali navečer...
A radost i uzbuđenje su sada zbog svakog peseka ili druge životinjice koja dođe još i veća!
Za sve koji razmišljaju o bavljenju pet sittingom - da napomenem, to je vrlo odgovoran posao, i zahtjeva puno više no što se na prvi pogled čini.
Treba imatina umu da je to posao od 24 sata dnevno, i zahtjeva potpunu predanost osobe koja se njime bavi, jer psi, mace i druge životinjice živa su bića, sa stvarnim potrebama i osjećajima, i trebaju potpunu pažnju, puno nježnosti, razumijevanja i još više znanja i prakse, a nerjetko i fizičke snage i kondicije, da bi se mogli baviti njima!
Kod pet sittinga bitno je voditi računa o mnogim stvarima.Prva od njih je svakako prostor. Osobno, nemam nešto puno prostora, jer stanujem u dva i pol - sobnom stanu, no čist je a atmosfera je vrlo udobna, homey i topla. Istovremeno to znači da ni ne mogu uzeti puno životinjica odjednom, te moram voditi računa o tome kada i koga s kime uzimam. Primjerice, ako se radi o psima, tada je uz našu Lisu najčešće još samo jedan do dva psa, eventualno tri, ako se radi o manjim psima - ali opet, i to pod uvjetom da se međusobno slažu. Ako se radi o maci, tada je najčešće sama uz Lisu, koja na mace ne trza i dočekuje ih toplo poput pasa, jer ne bih se usudila riskirati i uzimati macu uz psa kojeg ne poznam ili površno poznam. Naravno, sve to tim više što se psi i mace ne drže u kavezima, već su slobodni s nama u stanu, pa im je radijus kretanja kroz sve sobe, hodnik, kuhinju i balkon. U kuhinji provode, svi odreda, iznenađujuće velik dio vremena, a dozivaju se otvaranjem vrata frižidera ili rora... 
Što se spavanja tiće, peseki si sami nađu mjesto gdje žele spavati - najčešće je to u sobi s Lisom, koja i služi u tu svrhu!
Nadalje, gosti su nam i ptičice, s kojima je najjednostavnije jer su u gajbici. U sobi s balkonske strane u tu svrhu napravili smo izdignuti stalak za gajbu, na mjestu bez propuha, a koje gleda na balkon, gdje se skupljaju sjenice. Na taj način ptičica se ubrzo razveseli i živne, mada u novom prostoru - jer zelenilo i pjev ptica izvana, najbolje djeluju na što lakšu akomodaciju! 
Potom, bitna stvar je pravilna prehrana, njega i, ako se radi o psima, šetnja. Životinju je u tu svrhu potrebno poznavati, poznavati njenu vrstu i potrebe, sklonosti i radosti.Svi su, kada dođu kod nas, isprva zbunjeni, nikome nije lako promjeniti sredinu i ostati bez dragog vlasnika na neko vrijeme.Takve situacije vrlo su stresne i treba paziti i učiniti sve što je u sitterovoj moći da se to ublaži i konačno, prevlada.Kod pasa, najviše pomaže Lisino društvo, igra, česte i zabavne šetnje, te svakako puno brige i nježnosti s naše strane.Sa psima se potrebno, nakon što prvi puta dođu k nama, više igrati i šetati jer se na taj način najlakše i najbrže priviknu, što svakako utječe na njihovu opću dobrobit i zdravlje.
Zatim, svaka životinja je, bez obzira na vrstu, rasu i spol, i standarde očekivane za nju, ujedino i individualac, biće za sebe. Stoga, što se bolje upozna, što se više vremena posveti upoznavanju njenih navika, zdravstvenog stanja, ukusa, isl. - to će i rezultati biti bolji, a boravak ugodniji i za nju i za nas!
Upravo se iz tog razloga savjetuje da vlasnici, po mogućnosti sa životinjicom, dođu do nas i prije samog boravka, kako bi se i njoj i vlasnicima omogućilo upoznavanje i nas i Lise i prostora, te drugih pasa koji su eventualno kod nas ili borave kod svoje kuće, ali su s nama na šetnjama i izletima.
I opet, najbitnije za sve koje se žele baviti pet sittingom i u širem smislu, poznavanje životinja i njihovih vrsta, prehrane, navika i staništa.Najbolja se praksa pritom svakako stjeće ako vas takve stvari i inače zanimaju i privlače, a i sami ste, ili ste bili, vlasnici raznih kućnih ljubimaca.Nikada ne uzimajte na čuvanje životinjicu o kojoj ne znate dovoljno; radije suzite krug gostiju i bavite se s onima koje i iz vlastitog iskustva dobro poznajete.Dobar način stjecanja iskustva je i volontiranje u nekoj od udruga, zatim u pet shopivima, ili ako ste iz veterinarske škole - u zoološkom vrtu, gdje imate prilike naučiti i o njezi i brizi egzotičnijih životinja, posebno gmazova, te nekih vodozemaca i glodavaca, podrijetlom iz tropskih i sutropskih krajeva, a koji su sve prisutniji i u našim prodavaonocama, i nadalje, domovima.
Ja sam, zbog svoje sklonosti prema životinjama, kroz cijeli svoj život proučavala sve o njima, a eto - nesebično sam znanja djelila i sa starcima u svakoj prilici kad bi doma donesla novu živinu...Za koju bi se oni nesebično brinuli, uvijek. Kasnije, kad sam malo porasla, shvatila sam odgovornost koju to donosi i puno bolje skrbila o njima, pa ipak, starci su uvijek bili u tome uz mene. Još nakon mog vrtića valjda, usljedila je tirada ptica, hrčaka, zamoraca, ribica, maca, pasa, zečeva i kornjača kroz naš dom i život - pa i jedan konj! Je! (Jer'bo sam ja došla na ideju, da mi je nakon 5 godina jahanja na hipodromu, potreban vlastiti konj...pa sam, u kompi s još jednom curom tamo, Irenom, maznula starcima zlatninu i kupile mi konja, Lista B, molim lijepo, a konji od hipodromske uprave nam bez beda prodali...Taman smo kretale u srednju školu, ak se pitate o našoj dobi tada......Naravno, da konju treba plačat smještaj i hranit ga, na to nismo od čiste egzaltiranosti djelom našim mislile, pa smo se, nakon mjesec dana vlasništva, našle "pred zidom" i priznale starcima...List B ipak je ostao s nama, samo prebačen kao samo Irenino vlasništvo, nakon kaj su nam starci skoro noge polomili...to valjda da imamo na čemu pobjeć ak opet kaj takvog izvedemo, haha...). Naravno, usljedile su i druge stvari, poput volontiranja sa psima i konjima, i slično, što su sve više no dragocjena iskustva!
Sada, kada se bavim čuvanjem ljubimaca, sretnija sam nego ikad...Jer to nije samo posao, to je puno, puno više - to je način života!
Kako me i dalje zanima sve u vezi životinjica i skrbi o njima, velika mi je želja pokušati naći s vremenom i neko zemljište gdje bi se moglo raditi sa psima, možda osnovati i školicu za njih - nadam se da ću i u tome jednoga dana uspijeti. Također, velika mi je želja upoznati se s groomingom, odnosno, njegom i šišanjem pasa, za što si skupljam u zadnje vrijeme, jer mi je želja otiči na tečaj i edukaciju! Sve su to velike stvari o kojima se čovjek treba dobro raspitati i biti svjestan da zahtjevaju jako puno vremena, strpljenja, volje i ljubavi...Ipak, svjesna toga i sada sa puno potpunijom predodžbom o onome "what it takes", nadam se da ću to jednoga dana ostvariti, na vlastitio, ali i na zadovoljstvo naših predragih klijenata.
Slijedi još par slikica s našeg pet sittinga i maksimirske livadice, u kojima ćete, nadam se, uživati!
Lisa i Gizmo, jednogodišnji mješanac labradora i huskyja, u Maksimiru
Uživancija na našem igralištu:-)
Osmomjesečna vižlica Buba i Lisa u popodnevnom odmoru - treba skupit snagu prije ranovečernje šetnje...
...jer tada na livadicu dolazi cijelo društvo, i veselje počinje! Još ak se ima kaj za natezat...:-)
Drž!ne daj! S lijeva na desno: Rem, Lisa, Štefi, Beba i Buba :-)
Kujica Žuja :-)
Tata dolazi s keksićima i momentalno zadobiva potpunu pažnju vesele škvadre S ljeva na desno: dvogodišnji labrador Val, mješankica terijera Frida, mješankica jazavčara Gina i naša retriverica Lisa
Kujica Štefi, oko godinu dana starosti; usprkos sitnoj građi, jedan od najuboljih čuvara na livadici 
Ja sam rekla njenoj gazdarici - kad je ona tu, ja se ničeg ne bojim! 
Lisa sa svojim "štakorom", s kojim često pajki 
Rem, husky, 9 mjeseci, zabavlja se sa štapekom
Zeus, maldi mješanac staford - dogo argentino; godina i par mjeseci starosti
Zeus i stafordić Don - premda se radi o velikim i vrlo snažnim psima, kojih se dosta ljudi nerijetko boji, ja ih ne doživljavam tako, pretpostavljam prvenstveno zato što su stalni gosti livadice, gdje sam ih imala priliku dobro upoznati, i to doslovno od najranijeg djetinjstva. Dobri su Lisini prijatelji uz koje je odrastala i provela mnoge lijepe dane, no ako su na livadici, u prisutnosti nepoznatih, novih muških pasa treba se pripaziti, tako da se takvi psi niti ne susreću.Naime, to se rješava tako da, ako je kod nas novi muški pas koji se postavlja na druge mužjake, ne pušta se sa njima na igru, ili u isto vrijeme s njima na livadicu, već samo sa curama bilo kod nas u dvorištu ili na ograđenom igralištu. Neki psi se, naravno, mogu bez problema puštati i sa muškima i sa ženskima, bez obzira na dob, rasu i veličinu, a najbolji takvi primjeri su upravo moja Lisa, Frida, Buddy, Crni, Buba, isl.
Primjerice, pesek Gizmo, koga ste imali prilike vidjeti na početku fotografija, je predobar pas, no ne slaže se u pravilu s drugim mužjacima, i puštao se isključivo s Lisom, Fridom, Štefi i, povremeno, s huskyem Remom, koga je dobro prihvatio, na ograđenom igralištu. Na taj način imao je i istrčavanja i igre, društvo i puno radosti, a niti on niti itko od drugih pasa nije ni na trenutak ugrožen. Naravno, pored takvog "selektivnog" puštanja u kontroliranim uvjetima, tu su i zajedničke šetnje kompatibilnih pasa, primjerice, do Maksimira, ili sl.
Gizmo i Lisa u trku na ograđenom igralištu 
A ovako to izgleda kad dođu doma...
Lijep pozdrav svima! Uživajte, i - do čitanja! 
Post je objavljen 02.09.2009. u 21:51 sati.