Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kira1102

Marketing

ONAJ TREN

Ne želim vjerovati ni u što drugo, nego da je naš sustret bio sudbina.

Tu večer došli smo na jedno mjesto gdje nismo prije izlazili. Iskreno, nije mi se dalo ići jer sam mislila da bih se negdje drugdje mogla bolje provesti. Ušli smo, a ja sm pogledom pretraživala taj novi prostor vidjevši da nema puno ljudi i da je sve jednostavno. Čulo se glasno pričanje grupice ljudi koji su sjedili za jednim stolom. Prošli smo pokraj njih i smjestili se vrlo blizu. I dalje sam pogledom prelazila preko prostorije, preko ljudi, preko stolova, tražeći zanimljivosti, kad sam odjednom shvatila da mi se pogled vraća na onu gupicu ljudi, na jednu osobu, na njega. I tamo je ostao. U trenu sam se ukipila, ali u mojoj glavu sve je divljalo, počela sam osjećati kapiljice znoja oko tjemena, ruke su mi blago podrhtavale, vjerojatno mi se i zrak u plućima uskomešao. Da sam se tada pogledala u ogledalo vidjela bih ili svoj neki glupavi izraz lica koji ne pokazuje ni na poznavanje osnove bontona, ili njega. Ne znam točno kad su nam se pogledi susreli, ali znam da mi se nasmiješio. Poslije sam se pokušavala usredotočiti na razgovor između ljudi za našim stolom i bila sam uspješna u tome sve dok mi pogled nije odlutao do tamo, do njega. I svaki put kad bi se pogledali, tlo kao da je počelo podrhtavati. A kasnije, kad smo se upoznali, shvatili smo da smo se već jednom, davno prije susreli.

Jedna minuta, samo jedna minuta kaže se da je potrebna da bi se zapazila jedna posebna osoba. Jedan sat da bi se je procjenilo, jedan dan, da bi je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bi se je zaboravilo.

Post je objavljen 01.09.2009. u 11:02 sati.