Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/redroses24

Marketing

Danasnji su odnosi vrlo komplicirana stvar. Ponekad mogu cak i pricati sa nekim vec po ne znam koji puta bez da ga se kasnije sjetim, bez da razmisljam o njemu, bez da pomislim kako taj netko jos uvijek postoji. To vecinom nije nikada da budem iskrena, ali ja si tako volim govoriti. Vjerojatno tako sama sebi dajem objasnjenja zasto sam nesto napravila ovako, a nesto onako. I na kraju jos i ispadne da su svi zadovoljni i tko bi rekao da smo na to potrosili samo gram svoga truda. Kazem, ti odnosi su zaista komplicirana stvar.
Da zapocnem pricu sa mjestom gdje sam te cekala morala bih zapoceti sa lažima. Vjerojatno su godine obrisale taj trag i progutale su ga, kako mi to volimo danas reci, vaznije stvari. Prva stvar koje se sjecam je stolica. Stolica s moje desne strane na kojoj je lezala tvoja poklonjena slika. Danas doduse u ovome trenutku skluplja prasinu jer ceka neko svoje bolje mjesto, no bez obzira na to, jos uvijek ju smatram neprocjenjivom i znam da ce jednoga dana to i biti. Ne samo zato jer je tvoja.
Da li ste se ikada zapitali kome putuju nase misli? Na koje mjesto ih odlazemo ili da li ih netko cuje? Ili jos vise pojednostavljeno, kome mi govorimo u svojim mislima? Volim si govoriti da u nama zive neki covjeculjci ili pak neke nase stare duse kojima je dosadno pa nas tjeraju da pricamo u sebi kako bi ih malo zabavili. Tako mi odmah sve izgleda ljepse. Svijet bi zaista mogao biti saren da imamo barem malo vise maste.
Pitala sam se dugo jesi li me uopce pogledala, no koliko se sjecam, tada sam jos bila premirna i presramezljiva da bih te pogledala u oci i povisenim glasom za pitala: „Kome pobogu ja cijelo vrijeme pricam?!“ Prikovala si svoje oci nekoliko centimetara dalje od moga tijela, u ljude sto su slucajno prolazili, zene koje su prije rucka odlazile na trznicu, bicikl koji je bio naslonjen na onu sivu zgradu. Danas se volim nasmijati tome mada ne znam zasto. Taj pogled dug valjda 2 sata necu nikada zaboraviti. Da si me samo minutu poslije nakon sto smo se pozdravile i izrekle nas prvi „Bok, vidimo se uskoro“ pitala o cemo smo razgovarale ili sto je trebala na kraju biti svrha svega toga, ne bih imala pojma. Sjecam se da mi je proslo kroz glavu da nisi mozda neki luđak, psihopat il nesto trece.
Volim trenutak kada zastanem, u tisini i potpunom miru budem stopljena sa svojim umom na nekoj visoj razini i u tom stanju prisjetim se sto sam i tko sam bila prije recimo 4,5 godina. Koga sam voljela, o cemu sam pisala, kojim sam se stvarima smijala. Volim taj trenutak jer me obavija toplinom i tjera osmjeh na lice. Ne bojim se sto mi nosi buducnost jer znam da ce biti predivno i savrseno. Jedva cekam.
Tvoja je kosa oduvijek bila nekako šarena. Neki ljudi svoju masku nose na licu cisto zato jer smo navikli da se maske tamo stavljaju. A sto ako postoji maska i na glavi? Sto ako je to tvoja maska? Simbolicno, naravno. Probaj naci smisao ako mozes.
Tvoj je dah klizio po toj ustajaloj tisini i stapao se sa slucajnim pogledima usmjerenima u pravcu tijela. Da sam pogledala sto si naslikala znala bih tocno kako si se osjecala. Tisina se na kraju zavukla u nase kosti i drhtajima razvukla kozu u grimasu slicnu govoru. Bilo je neceg teatralnog u tvojoj odsutnosti i mojoj zbunjenosti. U tvojoj gutajucoj bljuvotini i mojoj nevinoj ( ti bi rekla promisljenoj ) ( ne)opreznosti.

Neki ljudi jednostavno cine nase srodne duse. Također, sve sto kazemo i o svemu sto pisemo postoji i razlog i sve ima svoju svrhu. To su jedne velike puzzle za koje treba vremena da dođu na svoje mjesto i samo spretni su u stanju to napraviti. Dakle znaci, srodne duse. Nedavno sam ih odbacila i zakljucila da je to termin izmisljen kako bi utjelovio nesto veliko, nesto puno vece od onog sto on predstavlja, a ja ne volim takve termine pa ih rađe zaboravim i izbrisem sa popisa. Ali u redu, pretpostavimo danas da si ti u pravu i da postoje. Ako smo u stanju podijeliti svoj zivot na segmente, onda smo mozda i u stanju iza svakog tog segmenta postaviti jednog covjeka.
Iza jednog segmenta mog zivota stojis ti sa svojom sarenom kosom, dalekim i dubokim pogledom i rjecima kojima si u stanju tisinu pretvoriti u pjesmu.


Slikarice, placam svoj dugsretan


Post je objavljen 31.08.2009. u 12:08 sati.