Dugo sam razmisljala da li da ugasim blog. Kako me je Zvrkica jednom blago "zaspotala" da joj je draze kada moze citati i anegdote i humoreske, jer ne voli svracati i citati o tome kako je Pikula, ukoliko je lose.
Pa se onda lomim. Ako pisem samo onda kada se nesto dogodi, kada me to uzdrma iz temelja, onda odbijam svoje vjerne blogerske prijatelje koji bi zeljeli cuti i dobre vijesti. Ako pisem samo kada se nesto lijepo dogodi, uljuljkam se da je sve normala i da mi zapravo mozemo normalno zivjeti, kao i svi drugi. Wrong !
Naime, iako je sa Pikulom uslo sve u ritam redovnih pregleda sto se tice leukemije, pojavili su se jos dodatni problemi. Dvojceki su krenuli u skolu prije godinu dana. Sa skolom je dosla opasnost od svih djecjih zarazih bolestina. Pocev od usiju, vodenih kozica, crijevnih nametnika, gripa, virusa itd...Za " normalnu" djecu - nikakav problem, naime, je, ali kao ono: ajde da i to pregrmimo, pa da brisemo sa liste. Kod mojih malaca je to sasvim drugacije, sve je potencirano jer nemaju dovoljni imunitet koji se stice u " krdu" - cetverogodisnja izolacija od vanjskog svijeta sada ubira danak. Cim malo puhne vjetar (ovdje je to uvijek), padne kisa, netko kihne u njihovoj blizini - oni odmah oboje dobiju anginu ili akutni bronhitis ili upalu trece mandule ili nesto slicno, zakure oboje na 40, a ja skapavam od brige. U travnju ove godine imali smo paniku kod oboje, Pikuli su dali krivi lijek, azitromicin (naski: Sumamed) od kojeg se sav osuo, odjurili u bolnicu, dali mu "protuotrov", ali bilo je kasno: u slijedecih par dana dobio j e kraste po cijelom tijelu, aktivirale su mu se gljivice na pokrivenim dijelovima tijela (citaj: ispod donjeg rublja), poceli su mu pomalo ispadati svi nokti, i na rukama i na nogama, svakog je dana nosio flastere na prstima. Uvazeni dermatolog, mr.dr.prof.sci.brrr iz njegove bolnice pokusao je nama zamazati oci tvrdnjom da je to zakasnjela reakcija na kemoterapiju i citotstatike. Spasavanje uvazenih kolega-prtljavaca. Pomirili smo se sa time, nema smisla po tome ceprkati, ionako dijete prizdravlja. Sve do zadnjeg slucaja, prije 10-tak dana, kada smo ga morali odvesti kucnom lijecniku nakon tjedan dana kurenja na 38,5 (ovdje doktori ne reagiraju na dva-tri dana takve temperature, maltene te sutnu nogom u rit). PRvo smo se susreli sa negodovanjem lijecnika i asistentice, "zasto smo dosli sa oboje klinaca koji kure u ambulantu u vrijeme meksikanske gripe, da ne bismo zarazili ostale", nakon toga su Pikulini rekli da grglja slanu vodu, a ako se Pikuli stanje ne poboljsa : " zovite njegovu bolnicu, oni znaju sto ce s njim". Tako smo i napravili, uz to sto sam na papir napisala usporedni razvoj simptoma kod oboje (razliciti), ali za moje potrebe, da se ja podsjetim kada me pitaju, jer oni (bolnica i ambulanta) nisu povezani, nemaju povijesti bolesti itd...U bolnici, uz izricito upozorenje na slucaj iz travnja, ne uspijevamo doci do njegove lijecnice, za koju su nam prvo rekli da je nema uopce u bolnici, zatim da je zauzeta, da bismo dobili djecjeg lijecnika. Muz ponavlja pricu iz travnja, azitromicin je prijetnja, nismo sigurni jer je dermatolog rekao nesto deseto, ali za svaki slucaj....Pedijatar pogledava mog Muza, klima glavom i ispise recept za Zithromax. Muz ode u bolnicku apoteku, izdaju mu Azitromicin. On ne gleda, u zurbi trpa flasice u torbu i juri doma sa klincem u temperaturi. Dodje doma - ja kazem: to nije Zithromax, krivo su ti dali u apoteci. Zovemo apoteku, kaze zena: ma (Zithromax) to vam je samo fancy ime za Azitromicin, dobro sam vam dala. Azitromicin ??? Zovemo pedijatra: ah, tek je sad procitao dossier od Pikule, tu nesto pise za Zithromax, dobro da ste nazvali, a, recite mi: na koji antibiotik on NIJE alergican ??? Skoro sam pala u nesvijest. Mucam: amoxycilline, klovacin.. Kaze on: saljem recept !! I pokusava daljnjih pola sata poslati faxom recept na nasu telefonsku liniju, koje nema fax i mi nismo apoteka !! A ne mozes ga dobiti na telefon jer, naravno, on salje recept !!! Niti jednom nije rekao: oprostite !!!! Drugi dan opet u bolnicu (slucajno se poklopio datum kontrole), lijecnica niti mu niti be o svom kolegi koji nam je skoro unesrecio dijete, cak niti : uups, sori, zaspotat cu ga !! Nista. Eto, kolegijalnost na djelu...ali, ljudi, to je pedijatar, covjek kojemu povjeravamo svoju djecu, njihovo zdravlje, zivot...
I onda sam ja otisla doktoru, jer mi se vrtilo u glavi, od toga vrtloga mi je bilo mucno...tlak 187/124, puls 124...drugo mjerenje 179/121, puls 118, odmah lijekovi, nalog za vadjenje krvi...ukratko: ozbiljni visokotlakas (za sada, pretrage u tijeku)..
A moja kucna lijecnica kaze : nemojte se uzrujavati.....
Eto, ljubim vas svih, toplo vas pozdravljam, zahvaljujem na strpljenju, paznji i blogerskoj solidarnosti. Oprostite mi na mojim ljudskim slabostima, kukanjima, depresiji i ocaju. Vi ste moji heroji !!!!
Post je objavljen 30.08.2009. u 22:19 sati.