Marketing
Rujan na vratima
Lagano prolazi vrijeme godišnjih odmora, ona glavna špica je prošla. Svi su negdje bili ili još stignu otići, ako imaju godišnji u ovo vrijeme. Rujan kuca na vratima. Gradske gužve su u zraku. I ja se tu negdje isto tako gužvam. Gužvam se u jutarnjoj špici kada na Zagrebačkoj dočekam i uđem u bus u kojem jedva dišem od raznih (ne)mirisa ljudi i sparnog zraka bez obzira na klime u autobusima. Jedva preživim tih nekoliko stanica do posla. Zatim jutarnja gužva na poslu i onda opet izlazim u špicu prometa oko 16h i gužvanje u busu do stana. Odvratno... Bljuje mi se! Za mjesec dana idem na godišnji. Da, i to je moguće. Mora netko i sezonu na moru zatvoriti. Nadam se nekom ugodnom vremenu, ne moram se kupati, ali samo da odem na nekoliko dana kod bratića u Trogir, provozam se brodom malo do Šolte i tako... A trenutno sam prehlađen. Sinusi su mi upaljeni, nos mi curi, a glavobolja je samo dodatak uz još usputniju upalu uha i grla.
Nakon dobre zabave na Ideš?festu, sada je u iščekivanju Invazia. Lagano brojim dane do ponovnog razvaljivanja na Savskom nasipu. Sreća za mene, ovo traje samo jedan dan, odnosno noć. Ma, ne bih se ja bunio i da duže traje. Ako sam izdržao Ideš?fest tri noći za redom i drito išao na posao sva tri jutra onako razvaljen... Ma, gdje bi mi kraj bio?! Uglavnom, drago mi je da subotu, petog, radim popodne, a šeficu nisam pitao ništa za slobodni dan, pa mi je nedjelja neradna. Hvala šefici, anyway! Znači stignem se naspavati za radni ponedjeljak i doći k sebi od partijanja. Vidimo se tamo!
Možda je i ljubav na pomolu. Cura koju duže znam i nakon nekoliko godina šutnje, pojavila se u Zagrebu. Malo su se neke stvari u njenom životu zakomplicirale tijekom boravka ovdje i želi natrag u Slavoniju. Želi pobjeći, a meni to nikako nije rješenje. Vrijeme leti i bliži se njen odlazak, a sinoć smo kliknuli. Puklo je nešto... Led je razbijen. A mislim si... Gdje led ne bi pukao kad dvoje pogledaju Candy i PS: I love you?! Baš ono... Sweet! Al' jebiga! Takva je da... Znam da će otići... No, uvijek postoji nada da se vrati. Samo... Kada će se vratiti i da li će se uopće vratiti? Ali jučerašnji dan kod nje mi je bio predobar. Zajedno smo kuhali ručak i onda ovi sweet filmovi... Ah!
A stanje u stanu se bitno nije promijenilo. I dalje cimerica najviše čisti. Ja sam uglavnom priključen na Facebook, gledam spotove na Youtubeu ili mi jednostavno trešti neka glazba iz slabih zvučnika laptopa. Odavno ovo stanje nema smisla. Ide mi na živce i osjećam se jadno ovdje. Prvo je on bio na godišnjem i visio ovdje pod izgovorom da njena mačka ne može biti sama. Zatim je ona otišla na godišnji. Vozila se avionom za Dubrovnik, bila u Cavtatu i potrošila jaaaako malo para. Za ne povjerovat! I ja bi tako da sam se negdje priljepio nekome. Uglavnom, onda je opet on dadiljao dva tjedna mačku, jer ne može biti sama, a ja kao nisam valjda kompetentan da se brinem za mačku. Istina da je mačka razmažena k'o putar na kruhu, ali izdržao bih to bez beda samo da su mi priuštili malo mira i tišine. Dobro, jebiga, muzika bi svejedno treštala, ali... Ne?! Ono... Tako želim otići odavde da već lagano grebem po vratima i vrištim da me puste van. A to bi se već sutra moglo i dogoditi. Mislim da imam apsolutno to pravo. Našli su lijep način da se zabavljaju na tuđi račun. Mislim, mogao je barem reći da se režije dijele na tri dijela. Tu jede, tu sere, tu se tušira, tu igra Worcraft... Svaki dan!! Jeeebeno, zar ne?! Još samo da se pozdravim sa nilskim konjićima, slonićima, mišićima i kornjačama na navijanje... i kažem – zbogom, dakle odlazim (selim, kako god).
Post je objavljen 28.08.2009. u 00:29 sati.