kao u boljim starim vremenima sjedim s bocom vina među nogama i slušam smitce. ugrijem ga da se pjeni kao ljuto more, crveni pjenušac. od idućeg tjedna stupam u radni odnos i imam tremu od budućih kolega i svog zakržljalog, zapuštenog misaonog organa, zakukuljenog u odveć dječolikoj lubanji. postarala bih se nekim pogođenim detaljem, no imamo vremena za to. s 25 (bliže 26) ionako možeš izgledati samo starije ili mlađe (ne postoji izgled prikladan godinama) a potonje je ipak bolje. težina uspomena je ono što me čini nostalgičnom i oni scenariji koje smo mogli odigrati pa nismo. npr odustajanje od kineskog, a mogla sam biti u kini za kojom patim samo kad čujem da netko drugi u kini. kina, moja bivša odbačena ljubavnica i moj veleban ego. ne vidim budućnost, ali to je redu, nisam ju nikad vidjela niti ju naročito iščekivala, tek retrogradno mogu konstatirati da je bilo dobro
gle, i bi teksta
al nije to to bez sira i koje sirove opaske
ali možemo ubaciti žalobni stih
People said that you were virtually dead
And they were so wrong
u jednom trenutku se okus vina preobrazi o okus krvi iz porezanih usana, ali u razumnom omjeru, čaša naspram kapljice.
naime, što je sreća meni. kad u osvrtu na svoj skromni životić zauzdan u toru na farmi božjoj vidiš da je bilo ćaknutih i perverznih pustolovina. s tim da se sebi u ogledalu još uvijek možeš osmjehnuti s ponosnom čestitkom u očima. očekuje se da ljudi čine loše stvari, ubijaju druge, jer gamad jest potrebna čimbenička konstanta, i mnogo misaone industrije (pravo) opstoji na malignostih tih bića, ne različitih mnogo od nas koji se mogu (ne)licemjereno i pravedničko snebivati. hoću reći da te pustolovine budu gnoj na kojem možeš bujati u svim stremljenjima. ako nisu usrani gnoj, uveneš mnogo prije. recimo u dvadestima prije zaposlenja. moraš održati ranicu ili rascjep da održiš proces aktivnog rada na sebi. ne, to ti ne trebam, ne to nije kratkoročno evolucijski mudro, ali izvlači ljudskost. ako ne sumnjaš u sebe i zadovoljan si sobom, iskusio si najbolju, madam trousseau, verziju sebe, ali uz odmjereno samouništavanje stvaraš drugačiju psihološku mandalu. no to se događa isključavo spontano, bez planiranja i predumišljaja, pa ipak trebaš smoći snage da se prepustiš i vjeruješ
I've seen this happen in other people's lives
And now it's happening in mine
But that joke isn't funny anymore.
možda mi nije suđeno da više pišem monstruozne postove jer sam upoznala slijepo crijevo sebe, iscrpila tog lutka ljutka i raščetvorila ga i sad mi grlo zjapi za nekim drugim glasom.
a možda samo trebam sjesti za pravi kompjuter.
lyricsi su ovisnička tvar
I know it's over
And it never really began
But in my heart it was so real
smjestite se za bocu vina, namještajući mudro grlić boce i čekajte!
Post je objavljen 27.08.2009. u 21:19 sati.