Često se pitam, koje će uspomene moje dijete nositi kroz život?
Hoće li biti protkane srećom, suncem i kombinacijom žute, zelene i plave boje?
Čemu ih učimo, koliko se trudimo i da li nam uspjeva obojiti njihova sjećanja pozitivnim nijansama?
Jučer sam pročitala jednu zanimljivu kolekciju uspomena. Uspomena jednog čovjeka, jednog naroda, jedne zajednice kojoj sam i sama imala čast pripadati.
Svaka sličica, predmet i pojam, naizmjenice su budili paletu različitih osjećaja pa sam u 15 min (koliko mi je trebalo da ju pročitam od korice do korice) promijenila mnoga lica.
Od oduševljenja vidjevši neke davno zaboravljene predmete, preko smijeha, sve do suza koje su se izlile zbog spoznaje kako je to vrijeme nepovratno gotovo, ponekad i brutalno istrgnuto iz grudi uz objašnjenje da su stvari od danas drukčije postavljene i da npr. Jelena više ne može biti moja najbolja prijateljica obzirom da više nećemo pripadati istom narodu.
Mnogo sam suza sinoć prolila shvativši da svoje emocije mogu podijeliti s rijetkima, uvidjevši da moje dijete nikada neće moći shvatiti kako je to kad u jednom kratkom životu upoznaš ljude i svijet, pa ih u sljedećem bivaš primoran izbrisati, zaboraviti ili potisnuti negdje duboko u sebe s nadom da ćeš jednom u životu možda smjeti otvoriti poklopac te riznice i zaviriti unutra sa sjetom.
Moje dijete nikad neće imati ekipu kakvu sam ja imala; neće graditi brloge po šumama i jesti blato jer je Ivana od njega skuhala pašticadu, neće se igrati „mame i tate“ i gurati plastične bebe u kolicima jer je to danas „gay“, neće se kupati kao od majke rođen do prvog razreda osnovne potpuno neopterećen tabuima, strahovima i blicevima aparata...
Neće biti izviđać i dane provoditi na zraku skupljajući gljive i pomoću mahovine tražiti sjever, neće imati susjeda Stevu iz Vojvodine kojemu će u proljeće „čuvati“ stablo jabuka i pred čijom će kućom provoditi beskrajna popodneva u igri...
Neće pred školom, sasvim slučajno u četvrtom razredu osnovne naletjeti na „Start“ i biti ponosan što je sada dio „odrasle ekipe“ obzirom da je vidio grudi na naslovnici, neće nakon ljeta, pun love, s mamom odlaziti u Split i biti razočaran činjenicom da ju nema na što potrošiti, neće ga nona svaki dan razmaziti slatkišima iz džepa stare, ručno šivane pregače...
Neće krišom iza kuće iz posudice lizati Eurokrem i bojati se da ga ne odaju mrlje na bradi, niti će, nekoliko godina kasnije s bratom od sreće plesati nasred boravka zbog jednog jogurta, dok mu se ocu od tuge srce penje u usta i raspada na komade...
Neće sa osmjehom na licu odlaziti u sklonište, sretan zbog odgode nastave, niti će u tom istom skloništu tratiti vrijeme na igru, zbunjen činjenicom da odrasli tamo opće ne uživaju...
Neće s oprezom i prikrivenim oduševljenjem godinama poslije sresti Jelenu i zagrliti je iskreno, kako se samo sestre po ljubavi mogu zagrliti, dok ukradena sjećanja i emocije stoje u grlu i bole, bojeći se izaći na sunce.
Da budemo načisto, dosta tih sjećanja mu ne bih poželjela. Nijedno dijete, ni u kom obliku ne zaslužuje iskusiti rat, odvajanje od prijatelja, nestašicu hrane i sve ono što će doći poslije, poznatije kao oporavak.
No pitam se, nije li i ovaj, ovakav život isto svojevrstan rat?
Borba za opstanak, konstantan stres zbog posla, režija i love, tehnologije koja nas gazi i preuzima, politike koja se svojim krakovima zalijepila za sve segmente naših života...
Bojim se da za našu djecu nema bezbrižnog djetinjstva. Nama su naša sjećanja zgazili tirani, njihova, i prije no što su se rodila, krademo mi.
Reći ću, a vi me slobodno osudite:
fali mi moje djetinjstvo, fali mi Jelena, fali mi okus ukradenih jabuka i skorena sol na tijelu nakon 3 ljetna mjeseca Komiže, fali mi Hvar kakav je bio prije rata, fali mi skromnost i neopterećenost materijalnim, fali mi bezbrižnost roditelja i vrijeme kad se nije znalo za stres, fale mi prijatelji koji nisu nužno Hrvati i ono vrijeme kad smo svi bili jedan narod.
Voljela bih kada bi ova zemlja danas bila ona koju smo sanjali, no sama činjenica da ju imamo, bojim se, ne vrijedi žrtve onih koji su izgubili i mnogo više od golih života.
Voljela bih da mogu sve ovo jednom ispričati svom djetetu i prenijeti mu komadić sjećanja, okusa, mirisa i osjećaja, no bojim se da će mu, između igrice na kompjuteru i Playstationu, sve ovo zvučati kao naklapanja dosadne, emotivne starice.
Adio Jugoslavijo, adio pioniri, adio Jelena.
P.S. Hvala ti Serge što si mi probudio sjećanja i uspavalu inspiraciju da konačno opet uzmem olovku u ruke.
P.P.S. Generaciji mrtve Juge, preporuka: „Zadnje ljeto u Jugoslaviji“, Serge Boichot
Post je objavljen 26.08.2009. u 19:59 sati.