U današnjem čitanju iz Matejeva Evanđelja slušamo Isusove oštre riječi upućene pismoznancima i farizejima zbog njihove vanjske pobožnosti i licemjerja.„Jao vama- govori Isus- pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice, kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.“ Mojsijevim zakonom je bilo propisano da se desetina daje od većih proizvoda (usp. Pnz 14, 23), ali su je farizeji razvukli i na malenkosti. Tu su se više nego sitničavo držali Zakona dok su ono što je uistinu važno zanemarivali.
Farizeji su se trudili oko točnog ispunjavanja Zakona. Smatrali su da Zakon predstavlja apsolutnu Božju volju, a njezino ispunjenje donosi spasenje. U njihovom shvaćanju Zakona ležala je opasnost od vanjske pobožnosti i često su joj podlijegali.
Što je to što su farizeji i pismoznanci zanemarivali? Prvo, zanemarivali su pravednost. Čovjekova pravednost je ostvarivanje Božje ljubavi koja je u Kristu otvorena svim ljudima. Ona je u biti bezrezervno prihvaćanje Božje pravednosti. Nitko je ne može steći vlastitim djelima i zaslugama, nego samo u vjeri i poslušnom prihvaćanju poruke spasenja u Kristu (usp. Rim 3, 21-26). Farizeji su smatrali da vanjsko obdržavanje Zakona donosi opravdanje. Za njih je bilo bitno slijediti slovo Zakona u mučnoj preciznosti sve do sitnice, a duh zakona im je ostao nepoznat. U Mt 5, 20 Isus svojim učenicima govori:“Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ Nasuprot farizejskom shvaćanju pravednosti pomoću djela stoji pravednost iz vjere. Pravednost iz vjere znači da je Bog prihvatio čovjeka koji, isto tako treba prihvatiti drugog čovjeka kao brata. Vrijedi „zakon vjere“ (Rim 3, 27) i pravednost iz vjere je djelotvorna samo u ljubavi (Gal 5, 6). Vjernik je pozvan na ljubav prema Bogu koja se treba očitovati u ljubavi prema bližnjemu.
Nadalje, ono što je trebalo vršiti je milosrđe. Ne bi smjele postojati granice ljudskog milosrđa. Kao što se Bog stavlja na stranu slabih, trebaju to činiti i ljudi. Milosrdni su već sada nazvani blaženima (usp. Mt 5, 7). Na pitanje: Tko je moj bližnji, Isus je ispričao prispodobu o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10, 29-37). Bližnji je svatko kome se može iskazati milosrđe. Apsolutni zahtjev Boga ljubavi čini svakog čovjeka bližnjim. Ono što je još trebalo vršiti je vjernost, a to znači povjerenje u Boga i Njegovu riječ i u Njegovu snagu. Bog je onaj na koga se uvijek možemo osloniti i kojemu se u potpunosti i sa svom sigurnošću može povjeriti vlastiti život. Štoviše Bog sam po proroku Izaiji govori: „Ako se na me ne oslonite, održat' se nećete!"(Iz 7, 9)
Ono što dalje Isus zamjera pismoznancima i farizejima je njihovo licemjerje pri čemu se nikako ne slažu vanjski čini i unutarnja savjest. „Ti, dakle, koji drugoga učiš, sam sebe ne učiš! Ti koji se Zakonom dičiš, kršenjem toga Zakona Boga obeščašćuješ!“ (Rim 2, 21. 23). „Čistite čašu i zdjelu izvana, a unutra su pune grabeža i pohlepe“- govori Isus i žestoko zamjera pismoznancima i farizejima njihovu vanjsku pobožnost
Konkretizirajmo izneseno u svom vlastitom životu i upitajmo se kako se pravednost, milosrđe i vjernost očituju u njemu. Ispitajmo svoju savjest u odnosu na „ono što je trebalo činiti“. Činimo li to i kako? Kakva nam je nutrina? Sliči li na čašu jednako opranu i očišćenu i iznutra i izvana? Ili? Ispitajmo se i pri tome ne zaboravimo da je naša savjest za Boga otvorena knjiga.
„Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, već sve znadeš“ (Ps 139, 1-4)
Ljiljana
Post je objavljen 25.08.2009. u 15:23 sati.