Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/parfumee

Marketing

Granice sjećanja

Free Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.us

U životu postoje granice. Granice koje ne bi smjeli prelaziti. Tu se radi o granicama o kojima ti ovisi život, ali i malim granicama o kojim ti život i ne ovisi baš toliko. Danas sam primila uznemiravajući poziv i počela upravo razmišljati o ovoj temi. Temi o granicama. One su svuda oko nas. Neke su nam tako očito postavljene, a neke trebamo inuticijom "loviti". Sve u svemu, one granice koje su nam tak očito postavljene ne poštivamo ( izuzevši nekih) i ne dolazi nam u obzir da na njih pridajemo toliku pažnju koliko na one granice s kojim se moramo uhvatiti u koštac. Ma postoji mali milijun primjera na ovu temu i nemam nakanu toliko ulaziti u detalje o granicama o kojima ovisi život. Ne želim o tom jer to samo donosi bol i tužna prisjećanja kojima nema granica. Želim samo zahvaliti NJEMU što ju je ipak ostavio s nama.
A sad da se vratim onoj lijepoj strani koja ti život čini bogatijim i svakako dragocjenijim. Zureći u zid i razmišljajući o niočemu, odjednom čujem glasove djece koja mi mame osmijeh na lice. To su samo djeca iz kvarta koja bude u meni sjećanja na moje dane kad sam se i ja u svom kvartu igrala. Željela bi da sam svaki taj trenutak zapamtila. Ali ti trenuci ipak postoje sam u mom sjećanju, i sama sjećanja imaju granice.
Bio je to treći razred osnovne kad sam dobila najbolju prijateljicu na dar. Od tog trenutka mi se promjenio život. Još dan danas se zapitamo kakav bi nam bio život, s kim bi se družile da se nismo upoznale. Zanimljivo kak ti takve stvari promjene i uljepšaju život. Igrale smo se u kvartu svaki dan i družile s ostalom djecom. Taj dio života sam svakako provela najviše na ulici. Kao uvijek, postojala je podjela cure i dečki. Cure su se igrale barbikama i glumile sapunice, a dečki, ah, ma tko će njima znati. Njima je bila glavna samo lopta i prostor gdje će uništavati sve pred sobom. Zbilja mi je svijet barbika bio život iz snova. Sva ta odjeća, kuće, auti.....da mi se vratiti. Cure bi doslovno zaokupile cijeli kvart s tim dražesnim lutkicama i svijet je bio samo naš. Mama je imala problema šta nisam niš jela jer ja sam mislila živim život samo igrajući se. Prošlo je vremena kad smo skužile da nas taj svijet odvaja od stvarnosti i tak se okrenule prema lopti i dečkima. Nas tri smo bile nerazdvojne i 24 sata smo provodile ludujući i ganjajući loptu. Postalo smo dio muškog svijeta. Kak su se oni ponašali tak smo i mi njih glumile. Finale bi bio kad bi smo svi bili ne posvađani i kad bi složili team za jednu dobru nogometnu tekmu. Moja pozicija bila je golman. Eh, i tad sam branila.A kad ne bi bilo tih tekma, bila nam je dovoljna lopta i prebacivanje prek žice od struje. U nekim razmacima vremena igrale smo i lastiku ( gumi-gumi), lopova i pandura, žmire.....A onda je došlo vrijeme rolanja. Mogu sam reći da skoro nisam išla spavat s njima i to vam sve govori. Također su i na red došla osmišljavanje i drugih sportova na cesti odbojke i tenisa. E, a tek tu smijeha. Da ste sam vidjeli lica naših predragih susjeda. Bilo je to doba igre, smijeha, plakanja, tuče i još tisuće i tisuće stvorenih načina zabave. Bilo je to doba koje bi bez ikakve sekunde razmišljanja pristala na povratak. Dečki se nisu ni malo ponašali zaštitnički, neg se svak brinuo za sebe.....za tzv. "preživljevanje": tko će dalje pljunuti, tko driblati bolje po nogama, tko se bolje sakriti, tko više izluđivati ljude....pravi mali divljaci. Toliko se toga dogodilo i tek kad sjednem i pokušavam vratit film jednostavno je nemoguće se sjetiti svih tih tako dobrih trenutaka. Da bar ne postoji ta granica sjećanja. Ostalo mi je ono najbolje iz tog sveg. Ostala je moja frendica. Frendica koja me dosta puta sjeti na neke stvari koje sam mislila da sam zaboravila.

Free Image Hosting at www.ImageShack.usFree Image Hosting at www.ImageShack.us

Slušajući odrasle osobe, osobe koje su već prošli pol puta svog života, kak govore da najbolje razdoblje života je adolescencija. Imajući to na umu, svakako mislim da su dobre al ono moje nabolje razdoblje je djetinjstvo. Svaki čovjek je individua i svatko ima svoje mišljenje, želje i osjećaje. Osjećam kak me je to doba u potpunosti ispunilo i ponovno sjećanje dovodi me do nekog novog obnavljanja i ispunjenja.
Osjetim da mi je i dalje pogled u zidu, al više na čujem. Ne čujem viku djece. Ona sjede na pragu zgrade i slušaju glazbu. To nije glazba s ploče ili kazete, pa ni s cd-a. To je glazba više tehnologije. Glazba koja će im stvoriti veliku granicu sjećanja na doba djetinjstva. Glazba bez smijeha, plakanja, tuče i tisuće i tisuće stvorenih načina ponašanja.

Post je objavljen 24.08.2009. u 15:58 sati.