Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/positivevibrations

Marketing

Tragom želje - I. dio

Tragom želje

Ponekad mi se čini da sam drugačija od ostatka svijeta. Ne radi se tu o zrelosti ili o iskustvu. Ne radi se čak ni o ljudima koji me okružuju. Svi su oni posebni, iskreni, inteligentni, ali spadaju u ovaj svijet. Nekada imam osjećaj da ja ne spadam. Kao da sam ovdje došla u pogrešnom avionu, s pogrešnim kovčegom ideja, entuzijazma. Entuzijazma koji posjeduju rijetki. Bojim se da doista ne spadam ovdje. Da sam trebala biti negdje drugdje… Ali ovo je jedino što imam. Jedino što poznajem…

*

Sjedila sam u sobi na krevetu i čitala. Knjige su mi oduvijek bile zaštita i sigurna luka. Bježala sam u taj nestvarni, izmišljeni svijet svaki put kada bih osjetila da mi postaje preteško, da pokušavam pobjeći, a ne suočiti se. Više od svega, bojala sam se poraza. Ponos me znao jako koštati, ali nisam odustajala od njega. A suze, suze koje bi slijedile kada bih shvatila da me život guši, bile su najgori oblik poraza. Gotovo nikada nisam plakala. Nisam si to mogla dopustiti. Odnosno, nisam si to htjela dopustiti. Zato sam se skrivala iza tona pažljivo istipkanih i uvezenih stranica papira koje su pričale o svjetovima. Oni su mi se činili daleko pristupačnijima i bližima nego što je ovaj u kojem se svakog dana budim. Daleki, savršeni svjetovi sunca, kiše, zvijezda, noći, snova, ljubavi, sreće, tuge… Svjetovi prvenstveno sretnih završetaka. Međutim, uvijek me mučila misao da je svaki kraj novi početak. Ako je završetak bio dobar, što je onda sa početkom? Hoće li i on biti tako dobar? Što će se desiti u sljedećem poglavlju? Poglavlju koje nije napisano, koje nastaje u mašti dobrog, pažljivog čitatelja. Ili zapravo bolje rečeno nemarnog čitatelja, nezadovoljnog marginama stranica i koricama knjige. Ja sam jedna od tih, drugo spomenutih. Imam potrebu komunicirati s likovima, razmišljati o njihovim postupcima i do te mjere se uživjeti u djelo da pokušam nastaviti priču i kada zaklopim knjigu. Znam kraj, znam priču, ali želim vidjeti što ima dalje. Uvijek se pomalo rastužim na završetke, koliko god oni bili sretni ili nesretni, jer želim dalje. Kad bih barem mogla ući u neku knjigu, prošetati tim svjetovima i zaviriti što ima dalje. Nakon posljednje točke…
Upravo sam uronila u svijet „Lavova Al'rassana“. Gotovo da sam mogla osjetiti vreli, suhi zrak pustinje, pijesak koji ulazi u svaku poru kože i osjetiti hrđavi miris krvi u zraku. I čarolija pisane riječi ponovno je uspijevala. Zaboravila sam da sam se posvađala sa svojim jedinim, najboljim prijateljem u životu. Da sam otvorila davnu ranu i ponovno je probola nožem uspomena. Sada to nije bilo važno. Sve o čemu sam mogla misliti bile su riječi koje su se prelijevale i opisivale mjesto koje nije postojalo, ljude koji su bili samo izraz mašte… I moj spas. Na trenutke bih zatvorila knjigu i prepustila se razmišljanju kuda će me odvesti daljnji tijek radnje. Hoće li doista biti onako kako zamišljam ili će se pojaviti još nešto, zasad nedokučivo mom neistančanom umu?
Iz misli me prenula tiha zvonjava mobitela. Odahnula sam kada sam čula Dorin glas s druge strane:
- Hej mala. – rekla je mirno i nježno, kao da je znala da nešto ne štima, da me treba smiriti
- Ej. Kako si?
- Dobro. Da čujem, kaj se desilo?
- Zašto pitaš? – kao da me ne poznaje.
- Lutko, zezaš me, zar ne? Znam da si se negdje ukopala s knjigom kao i obično nakon frke i da si sad već mirnija, ali meni nikada nisi znala lagati.
- Posvađali smo se. – rekla sam odustajući od daljnje rasprave. Ponovno su navrle suze na moje oči, ali nisam si dopustila da mi glas drhti. Poraz nije bio opcija. Ne opet.
- To nisi morala niti spomenuti. Mene zanima što je bilo? – tvrdoglavo nije odustajala, a već sam se ponadala da sam je se riješila.
- Kaj misliš? Taman kada sam počela disati, opet me počeo gušiti. Oprosti zbog metafora, ali stvarno se tako osjećam.
- Ljubavi… Znači, opet koma… – ona nije znala, nisam joj mogla reći. Nisam smjela zapravo. A toliko puta sam poželjela. Samo da me utješi na trenutak, da imam nekog na svojoj strani. Međutim, ona je osjećala. Ne znam ni sama koji razlog je dala mojem narušenom stanju, ali pomagala mi je koliko je mogla. Bilo mi je toliko drago što imam tako nevjerojatno inteligentnu prijateljicu.
- Da… - zastala sam i bacila pogled na ogledalo. Moje oči su na trenutak bljesnule srebrnastim odsjajem, a niz lice se skotrljala pravilna plava suza. Pomaknula sam se sa svjetla, osupnuta neobičnim osjećajem nemira. Nemira koji nije imao apsolutno nikakve veze sa svađom.
- Jesi li dobro? Maja? Pričaj sa mnom…
- Dobro sam, tu sam. Oprosti, neka slutnja… - njoj sam to mogla reći. Točno tim, književnim riječima koje kao da su išetale iz starih stranica i ušle u moje misli i rječnik. Nije izustila ni riječ, čekala je da joj pojasnim. – Bacila sam pogled na ogledalo i nešto srebrno je zasjalo u mojim očima i ustreperila sam. Ne mogu bolje objasniti.
- Razumijem te. Ne brini se. Pomanjkanje svjetla, a uzdrmana si poprilično zbog Petra. Uostalom, ogledala i jesu presvučena srebrom da bi se dobio jasan odraz. Smiri se. – ona me nije osuđivala zbog prevelike mašte i potpunih gluposti oko kojih sam se brinula. Samo bi me nježno spustila na zemlju.
- Da, vjerojatno si u pravu. Mala, kaj da radim? Popravi me, molim te.
- Ne znam kako. Ni sebe ne mogu popraviti. Kako ću onda tebe? Maja, do sada je sve bilo dobro…
- Znam. Vrijeme me izliječilo. Stvarno sam mislila da sam preboljela. – više nisam mogla skrivati suze. Boljelo me, istom snagom kao i prije godinu dana.
- Isplači se. Biti će bolje, možda. Vidjeti ćeš.
- Nadam se… - rekla sam u jecajući
Sljedećih sat vremena sam sjedila na podu svoje sobe s telefonskom slušalicom na čijem je drugom kraju bila Dora, u potpunoj tišini. Nas dvije nekada nismo razgovarale. Samo bismo bile ondje jedna za drugu. Za dugih melankoličnih noći, prepune ideja kako pomoći jedna drugoj, ali jako dobro znajući da ona druga neće prihvatiti. Napokon me majka zazvala da dođem večerati i morala sam prekinuti. Doru ću vidjeti sutra, znam, ali spustivši slušalicu prožela me jeza i unijela ponovno nemir u moje srce…

*

Morala sam ostati budna do pola dva po ponoći. Padali su perzeidi, zvijezde padalice koje su se vidjele iz moje kuće. Čekala sam ih zbog jednostavnog praznovjerja da će ti se ispuniti želja koju zaželiš kada padne zvijezda. Nikada do večeras nisam osjetila toliku potrebu zaželjeti nešto i imati nadu da će se ostvariti. Gotovo sam zaspala na prozoru promatrajući nebeski svod. Poneki oblak bi narušio nepreglednu pučinu neba i dao joj ogradu. Ali već u sljedećem trenutku, zid bi se pomaknuo i nastavio ploviti dalje. Moja bol je polako bljedila. On trenutno nije bio ovdje i to je zasada bilo dovoljno da se sastavim. Barem privremeno. Uskoro će postati sve gore. Znam da se moram suočiti sa prošlosti, ponovno. Iskreno, pomalo sam ljuta na konstantno prčkanje po onom što se dogodilo. Bilo mi se teško pomiriti sa situacijom, ali puževim koracima sam uspjela. I sada ponovno ispočetka. Ne mogu to prolaziti još jednom. Nehumano je. Ponovno se boriti sa duhovima. Unutarnjim, nepobjedivim duhovima koje samo ja vidim, osjećam. Ne. Trebam želju. Očajno je trebam.
Ugledala sam kako pada, ostavljajući pravilan srebrni trag posred tamnog neba. Zaželjela sam. Samo jednom. Ušla sam u sobu, navukla zavjesu i zavukla se pod pokrivač. Nisam htjela više gledati. Došla bih u napast da zaželim protuželju i neutraliziram ovu prvu. Samo jedna jedina zvijezda je dovoljna. Zaspala sam tek nekoliko sekundi kasnije, mirna. Odluka koju sam donijela kosila se sa mojim uobičajenim razmišljanjem, ali činila se odveć ispravnom da bih je propustila. Zaželjela sam nestati iz njegova života, zauvijek…



Post je objavljen 24.08.2009. u 15:18 sati.