Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wayti2

Marketing

NIRVANA

Koliko god mi je teško to povjerovati, zadnjih dana me niš ne hebe dovoljno da bi mi bilo inspiracija za post.
Vlada, cijene, harač, ljudska glupost... ništa me ne dira.
Jednostavno kao da sam u prozirnom mjehuriću od kojeg se negativa odbija u svim smjerovima, ostavljajući me djevičanski netaknutom.
Dobro sad sam prosrala, ne bum nikom zamazala oči s onim "djevičanski", ako zbog ničeg drugog onda jer sam ponosna mama.
Doduše, ko me ne zna mogao bi konstatirati da ne bi bilo prvi put po duhu svetom da je žena postala majčica....lud
Dakle, nekako sam blaženo netaknuta svim brigama koje more moje bližnje i daljnje. Valjda sam napokon postala preumorna za živciranje.
Eh, ali zaboravila sam se pohvaliti da smo Sinak mali, Tata mu i Mama mu (oliti: ja) prošlu nedjelju bili u Topuskom na bazenima.
Budući da nam financije ne dopuštaju odlazak na moreno, odlučili smo se za takvu opciju jer mi je susjedina kćer Martina pričala kak je tam super, imaš si di pojest i popit, ima 5-6 nakon rata obnovljenih bazena, jedino su im wc-i i kabine pomalo zastrašujući. Ne previše, samo pomalo.
Od nas nam je sa Yugićem (od milja nazvan "Crveni zmaj"zubo)
trebalo malo više od pol sata do tam, a uzmimo u obzir da ta vrsta vozila nemre povući na uzbrdici brže od 30-40 na sat pa makar i karoseriju skinuo i jockeya metnuo na mjesto vozača.
Tata mu i Mama mu smo bili u brizi da li bu nam Sinak mali bio u strahu od vode, ali se ta bojazan pokazala neutemeljena.
Došli mi tam, presvukli se, odbazali bosonogi do bazena za bebe (btw, dva su, jedan se zove "kadica", a drugi "lokvica" smijehsmijeh), metnuli ga da stoji u vodi. Prvih pol minute je samo promatrao i valjda procjenjivao razinu opasnosti, a onda mi je skoro potrčo iz ruku koliko se razveselio svoj toj vodi. Imajmo na umu da hoda i trčkara, ali još uvijek se mora držati barem za jednu ruku. Nakon toga je guzom (u vodonepropusnoj peleni!) sjeo u bistru vodicu, mlatio ručicama i zašpricao što god je stigao istovremeno se smijući sve dok se nije zagrcnuo. Kad se iskašljao, opal je od smijeha na leđa, pa smo ga morali vaditi da ne udahne vodu! Za divno čudo ni to ga nije splašilo! Onda sam ja otkrila vodene tobogane.
Bez brige, savršeno mi je bilo jasno da mi je Sinak mali još premali da bi se spuštao istima, ali zato sam ga ostavila sa tatom i ukupno se glupirala dobrih 2-3 sata. Imaju onaj tobogan sa zavojima, koji i nije strašno brz ali je zabavan jer se po njemu hićeš na bubrege, prsa, gluteus maximus, glavu...
Ali imaju i brzi tobogan koji je ravan i ima pad od valjda 60 stupnjeva, pa kad sam se stuštila niz njega i upala u vodu, prvo sam mislila da sam zgubila badić, ali onda sam gornji dio našla kao rajf u kosi, a donji mi je glumio konac za zube (samo što mi nije bio u zubima nego u guzici dead).
Ipak, morala sam to ponoviti još par puta, ako zbog ničeg drugog onda da vidim koliko daleko mogu glisirati s nogama u zraku. lud Luđakinja.
Dotle su se Sinak mali i Tata mu bućkali u dubokom bazenu jer smo skontali da mu se jako sviđa kad je do brade uronjen u vodu.
Nakon ručka (koji smo si sami ponijeli u prijenosnom fridžu), prijestolonasljednik je zaspao u sjeni snom pravednika i odvalio dobra tri i pol sata, taman dok se ono najgore sunce malo smirilo.
Onda smo se bućnuli na još sat vremena, ja sam ovaj put i cice ostavila na toboganu, istuširali smo se TOPLOM vodom (do koje smo se jedva probili jer su ju okupirali stari plesnivci koji su se još u partizanima valjda borili, pa su zabrijali da je topli tuš prva crta obrane) i polako se posušili, presvukli i krenuli prema autu. Tu je opet trebalo probiti kordon penzića koji su vjerojatno mislili da je s druge strane ograde obećana zemlja, što li, pa su se natisnuli njih 415 odjednom kroz otvor širine cca 1 m.
Općenito ne znam kam se tim starim ljudima tak žuri.
Napokon smo se dokopali Yugića, utrpali se u njega i zapalili doma.
Natrag nam je trebalo malo više jer nam je sunce na zalasku tuklo ravno u oči, a i jedno skretanje smo fulali, no sve u svemu smo umorni ali sretni došli doma, otuširali se i onesvijestili u krevete.
Svi jedva čekamo reprizu, iako su nas, točnije mene, dan poslije bolili mišići za koje nisam ni zanala da ih imam.
Nažalost, zaboravili smo ponijeti fotić da ovjekovječimo taj PPK (prigoda prvog kupanja) u bazenu, tak da je jedina slika koju imamo trenutno u mobitelu i to kad Sinak ćori u sjeni hrasta.
Ili je možda bila bukva?


Post je objavljen 21.08.2009. u 18:25 sati.