Marketing
Pohvala najsvetijima
Krvavo će jutro opet osvanuti. Dim se oko nas polako slegao. Uskoro će opet početi pražnjenje topovskog oružja i automatskih pušaka. Proljeće je, a nigdje proljetnoga mirisa. Samo krv nadražuje moje nosnice.
Ova fronta broji sve manje vojnika. Bojim se pogledati u desno… jer je previše mojih prijatelja palo. Još samo malo vremena ostalo je do zore. Krvava je bila ova noć. U ušima još uvijek čujem šumove i snažnu zvonjavu. Nemam više straha. Već mjesecima sam ovdje... i uvijek pomislim kako postoji još nešto strašnije.
Ja sam vojnik. Borac. Tužna slika ratnika koja se i dalje bori. Zabrinutost tišti moje srce više od svega. Ne znam gdje je moja obitelj, ne znam jesu li preživjeli. Moram ipak pogledati udesno. …
Potresna je slika koju vidjeh. Izmrcvarena tijela na prvoj crti, a sve to bijahu mladi moji prijatelji, oni s kojima sam nekoć davno sadio voćke, s kojima sam nekoć davno cijepao drva, s kojima sam sjedio na kavi i pričao im svoje dogodovštine.
Pogledah pušku koju sam držao u svome krilu kao malo dijete. Ona jedina bijaše moja obrana. Naslonjen na zemlju u hladnom i vlažnom rovu, u maskirnom odijelu zamrljanim blatom i krvlju, s još hladnijim šljemom na glavi, nisam se zapitao je li vrijedno ovoga. Samo sam se bojao i molio se s krunicom i Isusovim križem u rukama da su svi moji dobro i da ću se, ako preživim ovaj pakao, imati kome vratiti.
Ona koja mi je dala ovu krunicu, nadam se da me neće zaboraviti. Ovo bijaše njen pozdrav meni koji odlazim u sigurnu smrt, da branim zemlju, zastavu crvene, bijele i plave boje, ponosni grb moje zemlje, dom, ženu i dijete… majku, oca, sestru i brata. Teške su mi vjeđe… i moram sklopiti oči. Niti jedna tjelesna rana nije toliko duboka kao rana na duši kojoj je ime Neizvjesnost. Što li me to čeka danas kada sunce obasja sve ovo? Zemlja je krvava, krvi se mlade već dovoljno napila, a ova je jedinica sve manja. Nije me strah smrti moje. Strah me smrti onih koje volim i za koga se borim.
Spustih se na koljena i odložih pušku sa strane. Izvadih krunicu i prislonih je na čelo u sklopljenim rukama. Molio sam i molit ću do kraja, pa i nakon njega. Ako već ja iz ovog paklenog ognja ne mogu izaći, barem neka žrtva mene i mojih prijatelja, čija tjelesa leže svuda oko mene, ne bude ono što će se zaboraviti nego nešto što će se štovati. Njihova treba biti slava svega svijeta, jer dobrovoljno poći u smrt… to mogu samo oni čista srca. Ova žrtva je sveta i čista, jer ne napadamo nego branimo. Ako je sudbina moja da umrem, tada ginem zbog ljubavi i dišem zbog iste za ovu zemlju, koja se krvi mojih prijatelja napila. Ako umrem, neka me nađu nakon svega ovoga i pokopaju u mome selu, pored mojih djedova… i neka stave ovu krunicu na moj grob. Jaka je duša, ali tijelo je slabo i izmoreno. Kada bih barem znao je li izrađen taj metak negdje, koji nosi moje ime, i koji će upravo meni oduzeti život. Ali to ne zna nitko, pa ni ja. Moja je čast vojnika da se borim, kakav god ishod bio, nadajući se da će netko prolaz kroz ovaj pakao nagraditi putem u raj.
Slika s lijeve i desne strane je potresna, dok proljetno sunce obasjava sve ovo oko mene. Danas je dan kada je Krist uskrsnuo. U ovoj godini, ili nakon mnogo njih, nadam se da će i ovi moji prijatelji koji ovdje izginuše, na prvoj fronti bez straha i kajanja, uskrsnuti i zatražiti pravdu za vlastitu smrt pred nogama jedinoga Boga. Rat se ne smije zaboraviti, kao niti mrtvo tijelo, raspuknuto srce oca i srebrna suza jedine majke.
…ponovno su zapucali neprijatelji i moj je red da spremim krunicu u džep mokre uniforme tik do svoga srca. Ako umrem, neka me čuva kao i dosad, jer možda je smrt jedini izlaz iz ovog pakla. Do trenutka kada će metak iz neprijateljske puške probiti moje srce, moja je zadaća braniti krvavu Hrvatsku zemlju, do posljednjeg izdaha moga tijela i duha.
Jer ako je to cijena slobode… neka nam je vječna slava i hvala pod križem tuge i ponosa.
...najdraži moji, nisam vas zaboravio - niti ću ikada. Možda uskoro dolazi ono vrijeme kada ću maknuti i ja ovu sjenku sa svojega lica i odati vam tko sam... a možda još nije vrijeme za to. Dajem vam na dlan priču o boli. Kratku priču koja je sročena ovako u nekoliko redaka, a o kojoj s emože pisati tisuće stranica... Rat može biti sveto, jednako koliko i nesveto - ali je ponekad nažalost neophodan... Svima vama šaljem lijepi pozdrav, nadajući se da me niste još zaboravili - jer vas još neću ostaviti na miru. Netko mi reče dolje da sam nepresušan izvor inspiracije, i hvala na tom komplimentu - trudim se to i ostati. Blagoslovljeni bili...
Post je objavljen 19.08.2009. u 02:20 sati.