I opet u vlaku koji mi je, čini se, neki oblik katalizatora za pisanje. Valjda nas dvije krajnosti, izrazita tišina i izrazita buka, izoliraju i ostavljaju sa svojim mislima same, pa makar i u nakrcanom kupeu. A ovaj je bio upravo takav, od tri vagona, dva su gordo označena kao prvi razred pa se sva gomila, ne želeći platiti dodatnih desetak kuna, uputila prema preostalom trećem, ruiniranom, iz vremena Franje Josipa.
Kao prvi u kupeu biram mjesto odmah do vrata, a ne više, kao neiskusni putnik, do prozora. Prvi nakon mene dolaze plavokosa mlada majka i dvije kćeri, jedna od desetak godina, a druga upola mlađa. Sjedaju u taj prljavi rashodovani vagon i suzbijam nagon da im se, kao gostima u ovoj zemlji, ispričam za stanje u kojem se vlak nalazi, da o samoj državi i ne pričamo. Kupe se do kraja ispunio ljubopitnim gospođama koje su znatiželjnim pogledima pratile ciku, vrisku i smirivanje, a sve na njemačkom. Mada smo se svi pitali, dobro odgojeni kakvi jesmo ipak smo pitanje "A kaj jim je japa Švabo?" upućeno spomenutoj mladoj majci ipak prepustili ne toliko profinjenom alkiću na hodniku vagona. Dakako, pažljivo poslušavši odgovor. Zanimljivo, silazimo na istoj stanici.
Roditeljska kuća. Premalo zaokupljivača: samo četiri TV programa, toliko već puta odložena knjiga i povremena kava s prijateljem. Samo slobodno vrijeme, previše njega. Sjeti se, tako je i započelo, "imala sam dosta vremena za razmišljanje".
Gledam doma onu jedinu fotografiju tebe koju imam, a da nije na računalu, onaj poklon koji si mi dala izraditi dok sam ja tebi dao izraditi gotovo isti takav, samo druga fotografija. Koliko smo u tom trenu bili usklađeni da si, potpuno neovisno, poklonimo identičan poklon? Prije odlaska pronašao sam popis pet recepata za dummies koji si mi napravila, netom prije nego si otišla zbog studentskih obaveza. Još na tom komadu papira između redaka se da pročitati da me voliš, datum na vrhu je deseti studenog. U prosincu se vratila neka druga ti, mračna i depresivna. Ništa više nije valjalo, na pokušaje bilo kakvog kontakta odgovarala si bezvoljno, prazno i odsutno, uvijek uz ispriku "Ne znam što mi je". Otišla je osoba koja me voljela, koja se smijala mojim šalama ma kako banalne bile, a vratila se osoba koja me jedva trpi gledati i cinično čeka da primi plaću-dvije kako bi se mogla osamostaliti i konačno me se riješiti. Kako se situacija nije mijenjala, i s moje strane je zid sve više rastao sve dok se preko njega više nismo niti vidjeli, a bogme niti virkali, makar kao kakvoj raskošnoj susjedi dok vješa rublje na sušenje.
Do travnja si se malo oporavila no ne i naš odnos. Zidove koje smo izgradili da probamo sačuvati vlastite osjećaje od onog drugog (a koji su, sudeći po tome kako se sada osjećam, bili posve suvišni) samo smo skratili za red ili dva, temelje smo izgleda ostavili "za svaki slučaj".
Kako sad vrijeme odmiče, čini mi se da nismo prekinuli dogovorom već si ti, preravši me, prekinula sa mnom. Zamjeram ti to, zamjeram ti što se osjećam ko pokislo govno, zamjeram ti što se toliko promijenila, zamjeram ti što si se vratila umjesto moje Ane iz studenog, ona je bila točno onakva djevojka kakvu sam želio i kakvu, sad to shvaćam, još uvijek želim, zamjeram ti što si mi uzela jedino što mi je u životu bilo bitno i valjalo. Nekad sam mislio da nas ništa ne bi moglo razdvojiti, ispada da su bila dosta tri loša mjeseca i par različitih hobija.
Problem je u tome što si upravo ti jedina osoba koju znam, a da je najsličnija njoj (čak i izgledom). Ima li je igdje, da li da je čekam na peronu, obučen u izvrnutu majicu koju je voljela ili da je odem potražiti? Da ju je kojim slučajem moguće pronaći i da je ja poznajem, što si volim utvarati kao činjenicu, to ne bi trebalo biti preteško. Što imam za izgubiti? Više ništa.
Post je objavljen 17.08.2009. u 21:29 sati.