Rado se sjećam Richarda i Paule Barnds, misionara iz Texasa, koji su boravili u Sisku nekoliko godina. Svakog ponedjeljka, u svom domu, održavali su proučavanje Biblije. Bilo je nezamislivo da ja ne budem prisutna. Prisjetila sam se jedne zgode. Richard je pitao ima li netko tko nije počinio grijeh. Ja sam podigla ruku, a on me je upitao: „Jesi li sigurna?“ Odgovorila sam, vrlo samouvjereno, da iako što i pogriješim da se uvijek ispričam. I to je to. On me je samo pogledao i slegnuo ramenima. Krenula sam kući. Odzvanjalo mi je u glavi to pitanje: „Jesi li sigurna?“ Došla sam kući, sjela na krevet i počela razmišljati. A što je s onim stvarima koje nisam raspoznala kao grijeh ili se pak zbog mog velikog ponosa nisam nekome ispričala, ili sam nekome nešto namjerno učinila da postignem zadovoljštinu? Duh Sveti me je toliko snažno dotaknuo da sam istog trena shvatila besmislenost mog odgovora. To su bili moji prvi koraci u vjeri.
Čovjek je najsavršenije biće Božjeg stvaranja. U Postanku 1:31 čitamo da je i sam Bog bio zadovoljan svojim djelom. „I vidje Bog što je sve učinio, i bijaše veoma dobro.“ Kako onda čovjek kao savršeno biće čini grijeh nanovo i nanovo? Grijeh je stalna čovjekova osobina. Postao je navika. Što se dogodilo, je li Bog negdje pogriješio? Ako je čovjek pojeo plod sa drveta spoznaje dobra i zla i postao poput Boga zašto se onda ne ponaša poput Boga?
U Postanku 3:1-5,22 zapisano je: „Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: 'Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?' Žena odgovori zmiji: 'Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!' Nato će zmija ženi: 'Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.' Zatim reče Bog: 'Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo!'“
Iz navedenih stihova možemo uočiti neke osobine koje je Bog dao čovjeku: slobodnu volju odnosno pravo izbora (vjerovati u Boga ili ne vjerovati; griješiti ili ne griješiti), neposlušnost, lakovjernost, lakomost, ali i nesposobnost razgraničavanja dobrog od lošeg. Svaka osoba ima različito gledište. Za nekoga je loše dobro ili obrnuto. Ako netko vidi da čini loše onda se tješi da baš i ne čini tako loše jer netko drugi čini još i gore. Ili ako čini dobro, da netko drugi ne čini tako dobro kao on. Gledamo jedan dugoga tražeći izgovore za sebe tješeći se – Ja sam još i dobar kakav je ovaj ili onaj. Nikad kraja. Čovjek jednostavno ne može podvući granicu između dobrog i lošeg. Mojsije je zapisao deset Božjih zapovijedi. One su zapisane u Izlasku 20. poglavlju i Ponovljenom zakonu 5. poglavlju. U Novom Zavjetu također imamo mnoštvo zapovijedi. Danas imamo mnoštvo zakona, uredbi, odluka. Zakon se dopunjuje, mijenjaju se pojedini članci, neki se brišu. Nikad dorečen do kraja. Pučki rečeno, svaki zakon je pun rupa. Ponekad se zakon može vješto zaobići, a ne biti kažnjen. U Božjem zakonu nema rupa. Kakav je osmišljen takav je i ostao za sva vremena. Zašto je to tako? Zašto čovjek ne može napisati savršen zakon? U Ivanovom evanđelju 8:23 piše: „Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski.“ Možda u tome leži odgovor. Na zemlji vlada grijeh, a na nebu, Božjem prebivalištu grijeha nema. Božje zapovijedi i zakoni su smjernice za naše dobro ponašanje. Pa što nas onda tjera da činimo suprotno? U poslanici Rimljanima u 7. i 8. poglavlju opisuje se kako tjelesnost tjera čovjeka da čini loše unatoč tome što zna što je dobro. U poslanici Rimljanima 7:25 apostol Pavle kaže: „Dakle: ja sam umom svojim služim zakonu Božjem, a tijelom zakonu grijeha.“ Pavle je zavapio Bogu kao što i mi svakodnevno vapimo. „Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?“ (Rimljanima 7:24) Da li ćemo ikad biti savršeni poput Boga i kada - „budući da Zakon ništa nije priveo k savršenstvu .“ (poslanica Hebrejima 7:19)
Bog je duh (Ivanovo evanđelje 4:24), a čovjek je tjelesan. „Boga nitko nikada nije vidio.“ (Ivanovo evanđelje 1:18) Da li je u toj nevidljivosti Božje savršenstvo koje čovjek zbog svoje tjelesnosti ne može postići? U Malahiji 3:6 piše: „Jer ja, Jahve, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka.“ , a u Brojevima 23:19 „Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kad rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?“ Da li je itko doživio da se Bog prema njemu odnosi drugačije, nego prema nekom drugome, ili da mijenja svoje stavove kako mu se prohtije ovisno od osobe ili slučaja? Bog se nikad ne mijenja. Bog je isti jučer, danas i zauvijek. Upravo se u tome sastoji Božje savršenstvo.
Bog je rekao Mojsiju da čovjek koji vidi Boga mora umrijeti. „A ti – doda – moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.“ (Izlazak 33:20) Znači, tek kad izgubi tjelesnost čovjek može postati savršen i vidjeti Boga i prebivati u zajedništvu s njim. U 6. stihu 23. Psalma piše: „“U Jahvinu ću domu prebivati kroz dane mnoge.“ Kako se to može ostvariti? „Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 7:25) - jer - „On je uistinu jednim jedinim prinosom učinio zauvijek savršenim one koje posvećuje.“ (Poslanica Hebrejima 10:14)
Post je objavljen 11.08.2009. u 23:36 sati.