Osoba se sada susreće s prvom teškom borbom u duhovnome životu, nakon buđenja. Zahtijeva se da se prione uz Boga u tami. Sve više jača svijest kako nedostaje snage za nastaviti: tijelo, sebeljublje, pa čak i duša, vape: "Ne možemo više!"
U Dijalogu svete Katarine Genovske, tijelo i sebeljublje žale se svojoj suputnici, duši, u sljedećem tragikomičnom odlomku. Duša progovara sebeljublju:
Ipak znadem kako na ovome svijetu
nema hrane koja bi se svidjela i tebi i meni.
Nebo, gdje je za me hrana,
ostavismo daleko iza sebe.
Hoću li ikada pronaći put natrag?
Onaj dan kada se zadovoljismo
svjetovnim užitcima,
Bog nam je zatvorio vrata,
prepustivši nas na milost i nemilost strastima.
Zbunjeni i gotovo očajni, obraćamo mu se sada
radi onoga što od njega možemo dobiti,
a ne iz čiste ljubavi, kako bi on to volio.
Kada promislim što sam izgubila slijedeći tebe,
gotovo očajavam.
Zaslužujem posve da me prezru Bog,
ti, pakao i svijet.
Slijedeći tebe, za kojega sam smatrala kako ćeš mi
pomoći u potrebama,
postadoh stvar ovoga svijeta.
Nikada nisam pronašla mir koji sam tražila,
posjedujući sve za čime sam čeznula na zemlji;
a tvoje su strasti i užitci samo povećali
moj nemir.
Svejedno, ustrajah u svojoj pomutnji,
nadajući se kako će svjetovna budućnost
utažiti moju čežnju.
Pristajući uz želje Tijela, pod
krinkom nužde -
pojma što vodi izravno k onome
nuždi prekomjerja -
u kratko se vrijeme zapletoh u grijeh.
Postadoh suha i teška, predmet ovoga svijeta.
Prigrlih strasti i hranu Tijela i Sebeljublja;
a ti, Sebeljublje,
tako me snažno veza uza se i Tijelo
te se gotovo uguših.
U mojoj sljepoći, kao jedino mi dobro osta
grizodušje, ali ne potraja dugo.
Nastavih se gubiti u stvarima koje mi
donošahu sram,
i dok sam se tako sve više i više udaljavala od Boga,
jednako je tako rasla i moja nesreća.
Uzdisah od čežnje, ne znajući što tražim -
a to bijaše poticaj, slutnja Boga
koja mi po naravi pripadaše.
Bog, Sve Dobro, ne napušta
svojih stvorova.
Često im šalje znak, ili riječ,
koji će čovjeku - ako ih posluša - pomoći,
a ako ih odbije, bit će mu još gore.
Tako u svojoj nezahvalnosti produbih svoj grijeh,
uživajući u tome te štoviše hvaleći se.
Što više milosti primah,
to sljeplja i očajnija bivah.
Da mi Bog nije došao u pomoć, bila bih propala.
Jadne li mene, tko li će me spasiti doli Bog jedini?
I tako je Bog prosvijetlio Dušu, nakon što joj je dopustio izgubiti se u uzaludnoj potrazi. Duša je shvatila svoje zablude, pogibli u koje je bila zapala, a iz kojih ju je osloboditi mogao jedino Bog. Posve svjesna u tome trenutku duhovne i tjelesne smrti koja ju je čekala te činjenice kako je postala nalik na životinju koja se dragovoljno dade voditi na klanje, Duša je bila obuzeta strahom. Obraćajući se Bogu najbolje što je znala, rekla je: "Daj mi, Gospodine, ugledati svjetlost, kako bih mogla izbjeći zamke neprijatelja."
Ova se borba može nastaviti mjesecima i godinama. Proizvoljno sam to iskustvo nazvao "prvom tamom" (umjesto prvom tamnom noći). Ovaj je potonji izraz ponešto proslavljen djelima svetoga Ivana od Križa. On se tim pojmom služi kako bi opisao iskustvo koje slijedi kasnije na duhovnome putovanju, na kraju puta prosvjetljenja. Da bismo izbjegli pomutnju, ovo ću iskustvo o kojem trenutačno raspravljamo nazvati prvom tamom. Kako proizlazi iz Dijaloga svete Katarine, ono nastupa na kraju puta pročišćenja.
p. Benedict J. Groeschel, "Psihologija duhovnog razvoja"
Post je objavljen 11.08.2009. u 18:30 sati.