Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/caruga

Marketing

Sprinter

Stojim u kuhinji perući suđe i razmišljajući o blogu kojeg sam jednom davno, dok sam se još nadmeno kitio mišlju "Reči jesu moje igračke", i održavao. Kažu da je takav rad najbolje pogonjen jadom, a sad, nakon svega, jada mi barem ne nedostaje pa zašto takvo što ne pretočiti u neki tekst? Istina, bilo bi pametno otvoriti neki novi jer eto, džaba su, a i ti znaš ovu adresu i dio mog ega vjeruje da ćeš tek sad, nakon godinu-dvije pauze, na njega i svratiti. Nisam siguran da želim da pročitaš ovaj tekst ako se to ikad i desi, no niam siguran da ni ne želim. Ili si samo niti jedno od toga ne želim priznati?

Razmišljajući što me suspregnulo i zašto sam stao pisati, shvatih da me uistinu nije što imalo motivirati. Mora, leti tako misao dalje, čovjek biti u posebnom raspoloženju da bi štogod napisao. Kao, malo sjetan il' malo pijan, Ujeviću je uspijevalo. I tako, napregnuh tako onu jednu preostalu literarnu žicu, ostale padoše pod topotom Star Treka i drugih zaglupljujućih sadržaja i, gledajući u suđe, kao i uvijek, naiđoh na jednu misao oko koje se kasnije da napisati tekst. Poigravah se sa stilom, zarezima i sasvim iznenada me ošamari takav zapliv suza da su stale s vrha nosa padati u sapunastu vodu. Čini se da sam, pokušavajući ući u raspoloženje za pisanje, kao sprinter protrčao kroz ciljnu ravninu i u raspoloženje ušao i preduboko, možda ni ne znajući da ga toliko ima. U to vrijeme, od svih stvari, radio na mobitelu (jer se na kraju pokazalo da onoj "radio-budilici koja mi ostaje" ipak nedostaje radio) i Antena Zagreb je od svih 20 stvari na svojoj playlisti morala odabrati baš Walk of Life, valjda najveseliju od njihovih stvari. I slušajući tako, ridajući dok svekoliko perem nož umazan sirnim namazom, shvaćam grotesktnost te situacije što samo produžava agoniju.

I sad, dok se voda hladi, ja u mokrim zelenim rukavicama tipkam ovo kako bih uhvatio emociju u trenutku kad se kuje, a ne kad se već osuši (suđe). A misao koja se pokazala mojim startnim pištoljem je bila... kad? Kad pereš suđe, imaš tri hrpice: prljavo, oprano (u sapunici) i isprano (od sapunice). U kojem trenutku smo suđe prestali ispirati, pa prati, pa onda i koristiti? Dok se prljava hrpica gomilala, to sasvim normalno rješavali, no već kad bi barem dio prešao na "oprano", tu bi neko vrijeme stajalo i nije nas bilo briga. Povremeno bi shvatili kakvo je stanje i tada žurno zgrabili pokoji tanjur iz bilo koje hrpice, malo ga plahnuli i proglasili čistim, samo da što prije smanjimo hrpice, usput razbijajući dijelove iz onog 24-djelnog kompleta o kojem smo nekad, jedući iz papirnatih papira rukama, naglas maštali. Zašto nam je prestalo biti bitno da će se umak skoriti?

I sad, čitajući samo posljednje retke ove slavne tvorevine-katalizatora, moram reći da mi je puno bolje zvučala u glavi, ne čini se vrijedna tog ridanja niti ovoliko sapunice u tipkovnici. Namjerno ne želim ponovno čitati tekst jer ću ga dobiti potrebu urediti, a to ne želim, sve što je napisano je napisano, kao u kamenu i ne može se mijenjati niti je tomu potreba. Kako je ispalo je ispalo, što je slijeva kursoru je prošlost, što je zdesna kursoru je budućnost i u tom slučaju će on, a čini se, trebao bih za njim. O tome što je zdesna samo praznina ne planiram sad brigati. U nedostatku boljeg završetka... jebiga. Baš tako, jebiga.

Post je objavljen 10.08.2009. u 21:30 sati.