Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/framaruzici

Marketing

Preobraženje Kristovo: «Njega slušajte!»

Kršćani na istoku prvi su slavili Preobraženje. Na zapad je ovu liturgijsku svetkovinu u XII. stoljeću doveo jedan od opata Clunya, Petar Venerabilis. U Taizéu, preobraženje Kristovo je uvijek imala snažnu ulogu za naš život i naš poziv.
U Evanđeljima, spomeni preobraženja navješćuju nam tko je Isus doista i vode nas sudjelovanju u njegovom otajstvu.

Na gori, Isus je molio u velikoj prisnosti s Bogom (Luka 9,28-36). Glas kojeg je on sâm čuo na svom krštenju sada će čuti i njegovi učenici: «Ovo je Sin moj, Izabranik!» Pred njihovim se očima prikazalo Isusovo otajstvo: on živi iz odnosa ljubavi s Bogom, njegovim Ocem.

Isus je živio taj odnos ljubavi oduvijek, a tako i tijekom čitavog svog zemaljskog života. Odnos je rastao i posebno jačao kroz kušnje, i sve se više otkrivao. Isus se odlučno oslanjao jedino na Boga, i ostao je vjeran svom izboru čak i u najtamnijoj noći, kada je predao svoj život na križu.

Nisu li apostoli vidjeli sjati Božje svjetlo u Isusu zbog ovog drastičnog predavanja povjerenju? Već Mojsije i Ilija, prisutni uz njega, su slijedili ovo svjetlo. No tek u Isusu je to svjetlo zasjalo na jedinstven način. U njemu već svijetli svjetlo uskrsnuća. Njegova preobražena čovječnost zračila je puninom Božje ljubavi. Nikad se nećemo umoriti od divljenja ovoj vječnoj novosti.

Preobraženje Isusovo ne samo pokazuje svjetlost Božju koja prebiva u njemu; omogućuje nam razumjeti njegovu želju da dijelimo to svjetlo. Preobraziti se može ne samo Božja, već i naša vlastita ljudskost.

Prema drugoj Petrovoj poslanici, Isusovo preobraženje podržava, u našoj noći, nadu našeg vlastitog preobraženja. «Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.» (2 Petrova 1,19)

Kada, u molitvi, pogledamo svjetlo preobraženog Krista, ono postepeno uđe u nas. Kristovo otajstvo postaje otajstvo našega života. I mi smo «izabrana» djeca Božja. Svatko od nas je ljubljen vječnom ljubavlju.

Kao Isus, i mi se možemo predati Bogu. I zauzvrat Bog preobražava naše biće – tijelo, dušu i duh.

Tada čak i naša krhkost i naše nesavršenosti postaju vrata kroz koja Bog ulazi u naše živote. Trnje koje ometa naš hod raspiruje vatru koja osvjetljava naš put. Naša unutarnja proturječja, naši strahovi ostaju. Ipak, po Duhu Svetomu, Krist prodire u naše brige, pa svjetlo sjaji u tami. Naša ljudskost nam se ne oduzima. Bog ju uvažava; u njemu ljudskost može pronaći ispunjenje. A tada smo slobodni, slobodni da se darujemo onima koje nam je Bog povjerio.

Ne samo nama, preobraženje je ponuđeno čitavom stvorenju. Krist će «snagom kojom ima moć sve sebi podložiti preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. (Filipljanima 3,21). Da, on «sve čini novo» (Otkrivenje 21,5).

«Njega slušajte!», rekao je glas s neba. Po Duhu Svetomu on nam govori. Naš stav prema životu ovisi o našoj pažnji prema njegovoj stalnoj prisutnosti.

Slušati Boga ne rješava nas nužno naših teškoća. Ako ponajprije slušamo, možemo čak postati i ranjiviji. No unutarnja odlučnost će rasti, a s njom i prilagodljivost kako bismo se lakše predali dahu Duha Svetog. Moći ćemo razlučiti Božju prisutnost u svijetu i slijedit ćemo njegovu volju s više hrabrosti.

Često nam je teško razumjeti kako je naše vlastito preobraženje moguće. Naše povjerenje, kao i povjerenje učenika, još uvijek je djelomično; naša vjera ostaje siromašna. Pa ipak, nešto se u nama već preobražava kada pogledamo svjetlo Božje.


Razmatranje brata Aloisa
http://www.taize.fr/hr_article8839.html

Post je objavljen 10.08.2009. u 14:00 sati.