Uvečer nebo voli posuditi svoje oblake putnicima.
Po njima tada i naše ljubavi u zagrljaj tuđi hrle.
Gdje koja zvijezda svom se sjaju u osami ruga.
A oni plaču.
Strahuju.
Grle.
Uvečer nebo rado daruje sjetu.
Tada se sati ne čuju.
Ne broje.
Nitko u noći ne vidje dugu.
Osim njih dvoje.
Samih na svijetu.
Post je objavljen 10.08.2009. u 12:26 sati.