- revitalizirani post od 10.8.2009.
djevojka
s licem
poput pizze
U Foreign Language Laboratory na Souhern Illinois University postojala je procedura kojom su instruktori upućivali svakog novog korisnika kako upotrebljavati opremu i magnetofonske vrpce za učenje, ali i običaj da netko od iskusnijih polaznika prvom prilikom pokaže novodošlom sve ostale praktične stvari poput toga gdje su telefonske govornice, aparati za fotokopiranje, automati sa sokovima, toaletne prostorije, gdje je studentski restoran i kako se u njemu dobiva hrana, te mu objasni ostale mogućnosti potrebne i zanimljive svakom strancu. Tako se, nakon nekoliko mjeseci tokom kojih sam svakodnevno posjećivao Laboratorij za strane jezike, pojavila jedna mala Kineskinja. Pričekao sam da prvi put prekine preslušavanje vrpci i izađe u predvorje sveučilišne zgrade na odmor, te izišao za njom.
Nakon prvih nekoliko rečenica koje smo izmijenili uočio sam da perfektno govori. Začuđeno sam upitao zašto je uopće došla u laboratorij preslušavati engleske vrpce, kada govori besprijekorno. Odgovorila je da je s Taiwana, da ondje uče engleski od malih nogu, ali ona hoće provjeriti da nije štogod propustila. Rekla je da se zove I-Nough, ali da ima i "kršćansko" ime koje je dobila na krštenju jer je iz katoličke obitelji – Rose Show. Ono "I-Nough" sam lako zapamtio jer se izgovaralo otprilike kao kako smo skraćeno nazivali Inoslava Beškera, samo s malom stankom u sredini: I-no. Na to ona mene upita odakle sam. Rekoh – iz Jugoslavije. Ona razrogači oči i zapanjeno zapita:
- Komunist?
Našao sam se u nevolji što joj odgovoriti. Nisam bio član Komunističke partije niti sam se osjećao kao komunist, a pravi komunisti bi za mene rekli sve drugo nego da sam jedan od njih, niti mi je zapravo bilo jasno što bi to bilo "komunist", no prema njoj sam, vjerojatno – kao ateist i čovjek koji je ipak došao preko "Željezne zavjese", sklon ljevičarskim idejama i podržavajući ideju socijalizma – bio upravo to, te rekoh kratko:
– Da.
Ona skoči, vrisne iz sve snage i panično otrči preko prepunog predvorja i dalje vrišteći, te izjuri iz zgrade. Ostao sam zblenut. I ranije su neke ženske bježale od mene, ali nijedna tako. Po povratku u učionicu laboratorija primijetio sam da je ostavila sve knjige i ostale stvari, koliko se žurila pobjeći. Tog dana nije se više pojavila dok sam bio ondje.
Sutradan sam je zatekao u učionici sa slušalicama na ušima i mikrofonom pred ustima. Za svaki slučaj sjeo sam što dalje od nje. Nakon otprilike sat i pol zaključio sam da je vrijeme da prekinem, odem u predvorje i okrijepim se sendvičem i coca-colom. Reklo bi se da je samo to čekala jer je izašla odmah za mnom.
Prišla mi je skrušeno i vrlo pristojno. Kratko je objasnila ponašanje prethodnog dana. Otkako zna za sebe sluša da su komunisti nešto najgore na svijetu, đavolji sluge, djecu jedu, nikada u životu nije srela nijednoga, i kada sam joj iznenada rekao da sam taj, nije se mogla othrvati panici. Svjesna je da se ponijela nekulturno, nerazumno i nepristojno, te žali zbog toga. Ne vjeruje da je sve ono što se priča o komunistima uopće istina, a ja izgledam sasvim pristojno i srdačno, pa moli za oproštenje. Odao sam joj priznanje da je na spomen Jugoslavije relativno precizno asocirala komunizam, za razliku od većine Amerikanaca koji su samo zblenuto gledali ili pitali da li je to negdje u Čehoslovačkoj. Mic po mic, dogovorili smo se da odmah tog dana odemo zajedno na ručak.
Razgovor za ručkom bio je zanimljiv i prijatan, pa me je pozvala sebi na pravu kinesku večeru. Uskoro se ustalilo da sam joj redovno navraćao dva-tri puta sedmično.
Nevolja s I-Nough bila je što je ona bila ne ružna, nego nevjerojatno ružna, najružnija žena na svijetu. Bila je tako grozno ružna da je štipalo za oči, bilo ju je teško gledati. Imala je potpuno okruglo lice nezdrave masne kože pune mrlja, prištića i kvržica, pa je izgledao kao da joj je netko prilijepio na lice miješanu pizzu. Zubi su joj bili žuti, ispremiješani, svaki je izrastao po svojoj osi. Nosa gotovo nije imala. Iz profila je bila potpuno ravna, kao da je udarena tavom. Kosica je bila slaba, masna i rijetka. Tijelo joj je bilo još gore od glave. Sisa i guzice nije imala, ali ni struk. O-noge su joj bile tanke i kvrgave. Da je bila za nijansu ružnija više uopće ne bi ličila na ljudsko biće. Bila je toliko ružna da, premda mi je uvijek fotoaparat bio pri ruci, nikada nisam sakupio dovoljno snage da je uslikam, pa tako danas nemam ni jednu jedinu njezinu fotografiju za uspomenu.
Ono što joj je bilo uskraćeno izgledom obilato je nadoknadila pameću. Univerzitetske novine su po završetku svakog tromjesečja objavljivale rezultate svih studentskih testova. I-Nough je nakon prvog tromjesečja bila šesta među stranim studentima i šesta među dvadeset tisuća studenata na cijelom univerzitetu. Nakon drugog tromjesečja bila je druga među stranim i četvrta među svim studentima. Nakon toga je do daljnjega bila prva među strancima i druga među svima jer se na prvom mjestu ustoličila jedna crnkinja koja je bila toliko genijalna da je zapravo bila iznad svih kategorija.
Ja sam u to vrijeme bio u naponu snage, hormoni su samo špricali, a već mjesecima nisam ništa tucao, pa mi je sperma navirala na uši. Svakoga jutra budio sam se s divljom erekcijom i prva pomisao bila mi je hoću li toga dana napokon nešto ubosti. Nakon što su mi izmakle sve prilike preko dana, navečer sam – znajući da sam kod nje uvijek dobrodošao – izbezumljen odlazio do I-Nough s čvrstom nakanom da zažmirim i olakšam se, ali je već prvi pogled na nju djelovao kao hladan tuš i izbijao mi svaku takvu pomisao iz obje glave.
Srećom, I-Nough je bila tako zanimljiv sugovornik da sam bez napora ostajao do kasno u noć. Imala je što reći i dobro je govorila, pažljivo je slušala, a često smo se i strastveno prepirali. Izbezumila me je kada je na pitanje što planira nakon završetka studija odgovorila da će je roditelji udati, a zatim ne zna što će jer će biti onako kako će njezin budući muž odlučiti. Kao prvo, dugo mi je trebalo da se pomirim s idejom da će joj roditelji naći i ugovoriti budućeg supruga, a ona se bespogovorno podvrći. Naposljetku mi je sijevnulo da je taj običaj za nju jadnu možda i dobar, jer nisam vidio načina kako bi tako ružna ikako drugačije mogla ikoga naći. Drugo, govorio sam joj, "Ti si najpametnija cura na faksu, nema izgleda da će ti naći nekoga pametnijeg od tebe, oženiti će te za nekog bedačeka, i ti ćeš slušati sve što taj jadničak odluči?!" Po tom pitanju bila je tvrdoglava kao mazga. Da, muškarac je "Master", gospodar, i zadaća žena je da ih slušaju i služe. Tako je odgajana od malih nogu. To me je izbezumljavalo. Kakav "Master"?! Zaludu sva pamet i obrazovanje, koliko god bila pametna po svim ostalim pitanjima, kada bismo došli do tog žensko-muških odnosa postajala je najzadrtija glupača. Sve moje ljevičarske ideje koje je halapljivo upijala razbijale su se kao o hrid kada bismo došli do ičega što je makar mirisalo na feminizam.
Nakon otprilike dva-tri mjeseca zamijetio sam čudnu pojavu. Fantastično je kuhala i uživao sam prežderavajući se, ništa čudno. No ako bih bilo što pomislio ili zaželio, to je već bilo ondje. Ako bih nakon pive poželio čašu obične vode, svježe natočena čaša bila mi je već na dohvatu. Ako bih pomislio da treba otvoriti prozor, do maloprije zatvoren prozor već je bio otvoren. Ako sam se krenuo ispružiti po podu ispred televizora, ondje gdje mi je došla glava iznenada se stvorio jastuk. Ako sam nakon jela otišao u kupaonicu i ondje se sjetio da bih mogao pomoći skloniti posuđe sa stola, kada sam izišao iz kupaonice posuđa više bilo. Na trenutak sam pomislio da je možda posrijedi telepatija, pa sam je počeo poskrivečki pažljivo promatrati. U telepatiju nisam vjerovao, pa sam to odmah otpisao, ali sam pomislio da možda ono što ona radi izaziva kod mene pomisao na to ili želju prema tome, ali su se stvari pojavljivale ili događale protivno bilo kojoj meni uočljivoj logici. Na primjer, razgovaramo strastveno o nekoj temi, ona na trenutak izađe iz prostorije, meni padne na pamet da bi mi pasalo leći u kadu punu tople vode, ona se vrati i ja joj kažem da iznenada imam neuobičajenu želju koja bi se u gostima mogla smatrati čak i nepristojnom…, a ona mi odgovori da je izašla pustiti vodu u kadu da se napuni. Kada sam postao svjestan što se događa, neprestano sam to primjećivao.
Kod nas, kad se nekome dođe u kuću, pa domaćini hoće biti ljubazni, stalno nešto nude i pitaju: hoćete li ovo ili ono? I-Nough nije ništa pitala. Što god je donijela, ponudila ili napravila, to je bilo točno ono što mi je u tom trenutku najviše odgovaralo. Morao sam ponovo uzeti u razmatranje mogućnost telepatije, ali kako mi je to bilo neprihvatljivo, izravno sam je upitao. Ne vjerujem da mi čita misli, ali sve upućuje na to.
Nasmijala se i smireno objasnila. Jednostavno. Kod njih, na Taiwanu, djevojčice od najranijih dana uče kako ugoditi muškarcima, i što god se događa, što god razgovaramo, jedan dio njezina mozga neprestano prati što radim, razmišlja o tome i predviđa što bih mogao poželjeti u sljedećem trenutku. Ništa drugo nego poznavanje potreba, pozornost i malo pronicljivosti.
U to sam vrijeme upoznao Glena Polovicha koji je postao moj vodič za upoznavanje i ulazak u američki način života i ispričao sam mu sve to i kako se čovjek osjeća izuzetno ugodno kada ga netko tako tretira. Nije to ništa! – odmah je uzviknuo Glen. Trebaš vidjeti kakav je seks s Orijentalkama!
One, kako je objasnio, imaju sasvim neopterećen stav prema seksualnosti i jedina im je misao kako ugoditi muškarcu, a znaju sve i svašta! I ne samo to. Oni uopće nemaju namještaj, a pogotovo ne krevete i stolice. Cijeli dan čuče po kući. Odrastaju čučeći. Imaju u bokovima i oko karlici razvijene mišiće koje zapadne žene uopće nemaju. I kako su još lagane i brze, trebaš samo leći i pustiti da jedna od njih nasjedne. To kako se i koliko mogu gibati nemoguće je zamisliti.
Moram priznati da su mi sline potekle. Onako uspaljen o ničemu drugome više nisam mogao ni misliti. Nisam ni najmanje sumnjao da bi mi I-Nough sve dozvolila, a kakva je, ne bih trebao ni zatražiti. Odjurio sam pravo do nje, no čim sam spazio njezino lice dok mi je još otvarala vrata, naglo sam splasnuo i među nama nikada nije bilo ničega. Šteta, jer mi je postala zaista draga i cijenio sam je, ali njezina ružnoća nije bila od onih fascinantnih od kojih se ne može ukloniti pogled, pa bi se još i mogle nekako progutati, nego od onih koje se ne može ni gledati, pa ju je nemoguće previdjeti, a kamoli se na nju naviknuti.
Prekorijevao sam se i prezirao. Ljudi su uglavnom estetski rasisti, koliko god da je to nepravedno i uzrokuje mnoštvo nevolja. Ne pomaže što sam svjestan tog rasizma, što se borim protiv njega, ne mogu si pomoći, ne mogu ga nadvladati, jednako kao što je I-Nouh unaprijed odlučila bezuvjetno slušati svog "Mastera".
Glen Polovich me je uvukao u svoje društvo, u društvu je bilo mnoštvo srdačnih prpošnih Amerikanki i zapustio sam ružnu Kineskinju. Povremeno mi je palo na pamet da bih joj se trebao javiti, ali je život postao intenzivan i dinamičan i uvijek je nešto iskrsavalo što me je omelo. Jednoga je dana telefon zazvonio u osam ujutro. U Americi je osam ujutro kao da kod nas netko zove u pola šest. Pitajući se što bi to moglo biti otplazio sam do telefona i još nerazbuđen se javio. I-Nough.
– Prošlo je šest mjeseci. Bi li se mogli vidjeti…?
Kakvih šest mjeseci?! Zar je toliko prošlo otkako sam posljednji put bio kod nje? Nemoguće! Ali, ipak… pa da. Ipak je proteklo šest mjeseci. Pola godine! Jeboti, kako vrijeme leti! No bilo je nešto čudno u njezinom glasu kada je izgovarala ono "šest mjeseci", kao i u tome koliko rano zove. I dalje mamuran, pokušavajući se sabrati, samo sam ponovio:
– Da, nismo se vidjeli šest mjeseci…
– Da, jer si ti to zaželio.
I tada kao da me je grom pogodio. Prisjetio sam se trenutaka našeg posljednjeg razgovora kod nje. Ne pridajući težine vlastitim riječima, izvalio sam:
– Veselilo bi me da se ne vidimo narednih šest mjeseci…
Sjećam se da sam se iznenadio jer me je oštro prekinula, što nije nikada činila:
– Kako to misliš?
Osjetio sam da bi to mogla krivo shvatiti, pa sam se potrudio objasniti i ublažiti rečeno:
– Mi smo oboje došli ovamo s ciljem da se uklopimo u američko društvo. To što se sastajemo samo jedno s drugim, kao dva neuklopljena, znači da nismo uspjeli u onome što bismo htjeli. Bilo bi dobro da se ne vidimo, recimo otprilike šest mjeseci, jer bi to značilo da smo uspjeli naći američke prijatelje, da smo prihvaćeni, da ne ovisimo jedno o drugome…
Ja idiot! Od svega što sam pričao ona je zapamtila samo da sam poželio ne vidjeti je pola godine, a želja muškarca je zakon koji se bespogovorno provodi. Meni je vrijeme prohujalo dok sam trepnuo, ali ona mora da je iz dana u dan čekala, dapače, izbjegavala me po faksu da je ne vidim, no čim je prošao posljednji dan tog razdoblja, nije mogla više izdržati pa je zvala tako rano… Prisjetio sam se naših cura i što su sve sposobne reći ako zakasniš na sastanak petnaestak minuta. Predočio sam si koliko je to šest mjeseci, iz sata u sat… Suzdržao sam se da ne jauknem.
O, sranje! Da je bila preda mnom bacio bih se na koljena i zamolio da se uda za mene. Jedino time iskupio bih se za ono što sam joj nanio, a i zavrijedila je. I nije važno kako izgleda, ona mi može pružiti kao nijedna druga koju znam. No kako nije bila preda mnom dogovorili smo se da dođem nakon predavanja na večeru.
Pojavio sam se pred njezinim vratima s buketom cvijeća i čvrstom odlukom da ću zažmiriti i nježno je ljubiti, da ću se nježnošću iskupiti za nenamjernu surovost, imao sam najbolju namjeru. Ona je pripremila posebno finu večeru, u njoj nije bilo ni riječi prijekora zbog proteklih šest mjeseci, samo sreća što me vidi. Želio sam ispružiti ruku prema njoj, dotaknuti je, privući, ali je ona u stvarnosti bila ružnija nego što je to bilo moguće zapamtiti i usprkos najboljoj namjeri nisam to mogao i nisam mogao. Nisam mogao. Bilo je to jače on mene. Bio sam očajan, razdiralo me, ali mi se činilo i da, iako to ni ne spominjemo, ona sve razumije, da me čita kao otvorenu knjigu i da mi je – usprkos dubokom žaljenju – zahvalna.
Post je objavljen 27.08.2015. u 11:37 sati.