Marketing
Komunističke metode protiv antifašista
Nažalost, kako i diskusije koje vodim u posljednje vrijeme okolo po svermežju pokazuju, ustaše i partizani, fašisti i komunisti, antifašizam i antikomunizam, jesu aktualne političke teme. Glavni je razlog nažalost u tome, što nakon 20 godina intezivne kampanje za rehabilitaciju ustaša, hrvatskih fašista, postoji nezanemarivi (na sreću, ipak ne i vrlo velik) broj ljudi, kojima nije stalo samo do toga da se o tim likovima iz prošlosti bolje misli, nego i u fašističkoj koncepciji vide pozitivne strane, koje bi trebalo i danas u Hrvatskoj upotrijebiti. NIsmo, istina, u tome iznimka u Europi. Svi normalni domoljubi, bilo da su socijalisti, liberali, konzervativci, katolici ili ateisti itd., moraju jasno reći, da fašizam neće proći, i da ustaštvo jeste oblik fašizma. O tome sam sintetski, u 20 točaka, pisao prije deset dana.
Sada, onako usput, neka bude nešto na blogu, 
prenosim svoj komentar s jedne diskusije na pollitika.com. Jedan je sudionik diskusije opsežno citirao tekst Nevena Seasrdića, u kojem on kritizira antifašiste. To pogledajte ovdje, da ne kopiram i lijepim, a kompletni tekst prenio je u listopadu prošle godina na svom blogu Nemanja. Sesardić je bio profesor filozofije u Zagrebu 1980-ih, a danas je u Hong Kongu. Pogledajte članak o njemu na wikipediji, kojeg sam ja napisao.
Neven Sesardić mi je bio profesor, bio sam kod njega na seminaru gdje smo proučavali Popperovu "Logiku znanstvenog otkrića", a nešto kasnije sam pratio njegovu polemiku s praksisovcima sredinom 80-ih i smatao sam da je djelomično u pravu. (Tada svoj stav još nisam bio u stanju jasno artikulirati. Sam sam bio blizak praksisovcima, ali sam tu poziciju prerastao i odbacio tijekom 1984.-1985..) Međutim, ostao je zarobljen u svojem banalnom konzervativnom antikomunizmu, nakon 25 godina još drvi iste stare priče. Naprosto dosadno, sve smo to puno puta pročitali, tamo negdje od 1920-ih. Nikakve ozbiljne filozofske analize nema, brkaju se nivoi rasprave od najapstraktijih svjetonazorskih postavki do konkretnih povijesnih situacija, trga se iz konteksta i ističe samo one činjenice koje se uklapaju u zadani cilj a ostalo zanemaruje (što je naravno metoda, koju su i komunisti rado upotrebljavali).
Fascinantno npr. kako je otprilike osam milijardi puta napisano kako je Staljin sklopio pakt s Hitlerom, a pri tom se ne spominje da su godinu dana prije toga predstavnici zapadnih demokracija, Francuske i Velike Britanije, bili sklopili pakt s Hitlerom, prepustivši mu Čehoslovačku, s evidentim ciljem da ga potaknu neka napadne SSSR, a ne njih. Iako su naravno i meni tadašnje demokratske sile, konzervativna VB i lijeva Francuska, uza sve mane stoput privlačnije od Staljinovog SSSR-a, oba čina su u međunarodnoj diplomaciji posve jednaka.
Beskonačno se ponavlja fraza kako su jugoslavenski komunisti postali "rodoljubi" i "antifašti" tek nakon Hitlerovog napada na SSSR, međutim, oni su zaista već od travnja 1941.. pripremali ustanak, ocijenjujući da će do toga neminovno doći. Staljin je griješio, to je Titu i mnogim drugima bilo jasno.
Kritičari Sesardićevog tipa, opet po metodi koju su voljeli i komunisti, postavljaju sebe same na istaknuti položaj, kao da su sami iznad mogućnosti kritike, samo što su komunisti govorili o spoznatim zakonima dijalektičkog i historijskog materijalizma, a ovi sebi daju nekakvu neupitnu poziciju moralnog arbitra.
Dakle, ja bih osobno, recimo, govoreći da sam antifašist (i definirajući da to znači jednostavno, da sam protivnik fašizma, uključujući lokalnu ustašku varijantu) trebao profesoru iz Hong Konga dokazivati svoju motivaciju; njegova je, naravno, neupitna? Kakva bi se vrsta dokaza smatrala dovoljnim? Nikakva naravno - uvijek će ostati sumnjičenje da netko svoju "pravu" motivaciju krije - prava komunistička metoda ("drug ... nije prevladao buržuaske predrasude...").
Ja pak, kao protivnik fašizma, imam barem jednako pravo reći da nas oni koji se busaju u prsa svojim antikomunizmom neće previše impresionirati dok nam uvjerljivo ne dokažu da u svojoj kritici komunizma stvarno nastoje obraniti upravo one temeljne demokratske vrijednosti koje je komunizam ugrožavao.
Post je objavljen 09.08.2009. u 12:58 sati.